Neven Marčec

Industrija zabave na ljudskoj žudnji za zabavnim sadržajima na godinu zarađuje milijarde dolara. Poznate glazbene zvijezde zarađuju milijune od tan-tijema, prodanih albuma, lutkica, rukaska, TV prikazivanja, odnosno žive od autorskih prava. Od prvog susreta s računalima ljudi su navuknuli imati ‘kompjutoraše’ za prijatelje koji znaju instalirati besplatan softver, ‘krekirati’ programe, ‘skidati’ igrice i glazbu. I što je tehnologija bila naprednija, to je tih prijatelja informatičara bilo sve više, dok nisu stvorili jedan sasvim drugi svijet – onaj bez ograničenja. I onda odjednom – ACTA, SOPA, PIPA, Kaštelani uhićeni jer su ‘skinuli’ filmove s interneta, Britanci prijete s 10 godina zatvora za ‘skidanje’ glazbe s interneta; prijestupnicima prijeti kazna jednaka onoj koju bi dobili šverceri droge, oružja, trgovci ljudima ili veliki financijski prevaranti. Što se dogodilo? Možda smo se svi razmazili misleći da na internetu možemo sve raditi besplatno i teško priznajemo da je ‘skidanje’ filma kralja identična onoj u trgovini.

Na stranu teorije urote. U Hrvatskoj industrije utemeljene na autorskom pravu, prema nedavnom istraživanju Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (DZIV-a), na godinu generiraju oko 4,3% BDP-a i ukupno 4% posto ukupno zaposlenih (usporedbi radi, treba istaknuti da npr. hoteli i restorani zajedno, prema istom istraživanju, na godinu generiraju oko 3,59% BDP-a, a obrazovanje oko 4,5% BDP-a). Nije čudno što problematika plijeni pozornost.

Kao i u restriktivnim zakonima poput SOPA-e i PIPA-e, tako je i u autorstvu SAD otišao najdalje, 10 posto zarađe na proizvodu u startu ide pravnica. U Hrvatskoj je situacija ipak malo drukčija, 15-ak pravnika s područja autorskih prava lijepo živi i k tome im je posao posljednjih mjeseci porastao.

Sinonim za autorsko pravo u RH jest ZAMP, preko kojeg se ostvaruje ponajprije kolektivna zaštita glazbenih autora, no zbog svoje opremljenosti i ostalih sedam udruga (diskografi, filmši, novinari, književnici itd.) ZAMP-u povjeravaju administrativno vođenje podataka i plaćaju mu 20-ak posto provizije od naplaćenih naknada. ZAMP u svojoj evidenciji ima više od dva milijuna hrvatskih i inozemnih autora glazbenih djela koje zastupa. Na godinu se isplaćuje više od 80 tisuća različitih inozemnih i hrvatskih autora i ostalih nositelja prava, a njihovi honorari obračunavaju se ovisno o količini i načinu korištenja djelom. Postoje indicije da u Hrvatskoj 10-ak glazbenih autora vrlo pristojno živi od autorskih prava (poput Arsena Dedića i Gibonija), a ostali se zadovoljavaju mrvicama. No vrijednost je njihova boda definirana pravilnicima njihovih udruga putem kojih ostvaruju kolektivnu zaštitu, koje autori izglasavaju na skupštini, i kad bi te pravilnike udruge javno objavljivale, bilo bi manje sumnji i indicija.

Tko god se bavio javnim produciranjem glazbe ili filmova, ne želi se zamjeriti ZAMP-u.

HDS ZAMP tek kao krajnju mjeru, nakon pisanih opomena i upozorenja, poseže za sporovima pred Trgovačkim sudovima, kojih ipak, nažalost, na godinu pokreće nekoliko stotina. U ovom trenutku šteta, odnosno nepodmirenja višegodišnja dugovanja, iznose nekoliko desetaka milijuna kuna – ističe Neven Marčec, direktor ZAMP-a.

Legalno nije uvijek moguće – To bi bilo isto kao da dva dilera droge telefonski dogovaraju posao, a za ilegalne akcije tereti se telefonska kompanija. No činjenica je da su mreže P2P danas najčešći načini ilegalnog ‘skidanja’ sadržaja i one nisu samo opasne jer se njima razmjenjuje ilegalni sadržaj nego svaki korisnik lako može ‘pročešljati’ tude računalo koje se pretvara u dio serverskog sustava – dodaje Rakar.

Prema podacima svjetske antipiratske kompanije Envisional, od cjelokupne potrošnje kapaciteta za razmjenu sadržaja na internetu Torrent u EU ima najveći udio od 28,4 posto, a u SAD-u najveći udio alata za razmjenu drži Netflix (29 posto). Razlika je u tome što je Netflix legalni servis, a u EU takav ne postoji.

Građani Hrvatske ne mogu kupiti većinu svjetske glazbene produkcije legalno, ali zato mogu biti progonjeni za ilegalno ‘skidanje’ bilo čega iz svjetske glazbene produkcije. Stoga autorska prava treba regulirati tako da se, unutar hrvatskih okvira, maksimizira mogućnost pristupa digitaliziranoj kulturi i znanju, a da se osigura pravo autora da žive od svog rada. Piratstvo ima male ekonomske učinke na stvaralaštvo u Hrvatskoj jer je tržište malo i kupci ionako nemaju velik raspoloživi dohodak za kulturnu potrošnju – komentira Tomislav Medak iz Multimedijalnog centra Mama.

Novinarska udruga DZNAP uspjela je izboriti plaćanje autorske naknade novinarima i nakladnicima od agencija ‘press clipping’ koje su zaradivale na njihovim djelima.

Plaćanje naknada umjetnicima može se usporediti i s višestrukim plaćanjem poreza za ceste u Hrvatskoj. U cijenu praznog CD-a uključena je autorska naknada za kopiranje primjeraka, bez obzira na to što netko planira na isti CD kopirati fotografije s ljetovanja, a ne novi Gibonijev album.

Stribor Jurčić, po struci pravnik, ujedno i glazbenik, vlasnik je privatne agencije za zaštitu individualnih autorskih prava Pegaz. Možda se čini da je Jurčić sam sa sobom u sukobu interesa, no osnovno je načelo Pegazova poslovanja da u tvrtki rade pravnici koji su ujedno i autori i koji poznaju i jednu i drugu stranu priče. Njegov je cilj podignuti svijest o autorsko-pravnim odnosima, osobito među autorima i strukom.

Naknada je pravno dvojbenica, no šire gledano korektna jer autoru omogućuje da dobije bar neku naknadu. Koliko ljudi na svojim računalima drže glazbeni sadržaj koji su odnekle kopirali. Naknada BTL, odnosno ‘blank tape levy’, uvedena je još 1968. u Njemačkoj kad su se pojavile audiokasete. Ista je stvar s reprografijom, pri čemu književnicima ide dio novca od cijene fotokopiranja. Zasad na tu naknadu imaju pravo književnici, a istu bi trebalo regulirati i među novinarima, znanstvenicima, fotografima, ilustratorima i slično – objašnjava Jurčić.