Na nedavno održanom predavanju o ulagačkoj klimi u Hrvatskoj američki veleposlanik James Foley rekao je da je negativno stajalište hrvatske javnosti prema poduzetništvu naslijeđeno iz socijalističkog sustava. Istina je – ne volimo tajkune, zna se i zašto – ali volimo novac i znamo njegovu vrijednost. Zaradujemo ga legalno i nelegalno, a tek posljednjih dvadeset godina učimo kako zaraditi više sa što manje truda. To nam je u krvi, nasreću, genski je kod jači od globalizacije, a modela za zaradu je više. Jedan od njih jest investicijski fond.
Ulagati u investicijske fondove znači novac štedjeti na drugi način, štedjeti rizično; dobiti ali katkad i izgubiti. No važno je znati još jednu činjenicu, a to je da ne treba biti bogat da bi se investiralo, dovoljno je odvojiti 100 kuna na mjesec. U Hrvatskoj postoji nekoliko vrsta investicijskih fondova; novčani, obveznički, mješoviti i dionički. U koji od tih fondova uložiti novac ovisi o spremnosti na rizik i želji za zaradom. Financijski stručnjaci ‘ziherašima’ preporučuju ulaganje u novčane fondove na kraći rok, a hrabrijima u mješovite i dioničke gdje je rizik veći ali je i zarada veća. Dok ulaganje u novčane fondove, primjerice, poduzetnicima može osigurati upravljanje likvidnošću, ulaganje u vrijednosne papire i dionice znači čekati godinu, dvije i dulje veću zaradu ili možda gubitak. Nakon odluke o ‘povlačenju iz igre’ slijedi vrlo jednostavna procedura: fondu treba poslati pismeni zahtjev za raskidom ugovora o ulaganju, podići svoj novac i platiti izlaznu naknadu. No uobičajeno je i plaćanje ulazne naknade, a njena se visina razlikuje od fonda do fonda. Iako će ulozima upravljati menadžeri fonda, ulagač odlučuje hoće li novac uložiti u novčani ili mješoviti fond. Primjerice, u Erste-investu najmanje mjesečno ulaganje kroz investicijski plan je 100 kuna ili 400 kuna za individualno ulaganje.
Svaki ulagač trebao bi promatrati ulaganje iz perspektive vlastitih želja, mogućnosti i sklonosti riziku. Ovisno o osobnim preferencijama, investicijskim ciljevima i razdoblju na koje planiraju ulagati, ulagači mogu odabrati između novčanih, obvezničkih, mješovitih i dioničkih fondova. Raspolažu li s nešto većim sredstvima, dogovorom im se može ponuditi rješenje skrojeno u cijelosti prema njihovoj mjeri u vidu fondova s privatnom ponudom – kaže Josip Glavaš, predsjednik Uprave Erste-investa, naglašavajući da su novčani fondovi u grupi fondova niskog rizika. Dionički su fondovi, kaže, izrazito ciklični, što znači veće oscilacije vrijednosti udjela, ali i bitno veći potencijal za napredovanje u duljem roku. S obzirom na sadašnji položaj regionalnih ekonomija, mogli bi se složiti da bi oni mogli biti zanimljivo ulaganje na dulji rok. No takva površna ocjena nije dovoljna da se izvuku jednoznačni zaključci o isplativosti ulaganja, kaže Glavaš.
Erste-invest imovinu svojih dioničkih i mješovitih fondova ulaže na hrvatskom, austrijskom i njemačkom tržištu.
O čemu ovisi ulaganje fondova objašnjava Boris Guljaš, fond-menadžer HPB Investa. Taj investicijski fond, nagrađen s nekoliko nagrada, trenutačno upravlja s osam fondova. Ulaganja fondova ovisne prije svega o vrsti fondova. Novčani fondovi ulažu prije svega u instrumente tržišta novca (depoziti, trezorski i komercijalni zapis), a obveznički fond ulaže najvećim dijelom u državne i korporativne obveznice te manjim dijelom u instrumente tržišta novca. Mješoviti fond kombinira ulaganja u dionice, obveznice te instrumente tržišta novca, dok dionički fondovi ulažu najvećim dijelom u dionice – kaže Guljaš. Ivan Krivičić, fond-menadžer Agram Investa, kaže kako stanje na svjetskom i hrvatskom tržištu kapitala i novca implicira sigurnost glavnice kao primarnu karakteristiku pri donošenju investicijske odluke te se investicijski fondovi nižeg stupnja rizika nameću kao logičan investicijski odabir. Renata Gecan Milek, predsjednica Uprave Raiffeisen Investa, upozorava da što je fond rizičniji, to je mogućnost ostvarivanja prinosa veća, ali na dulji rok ulaganja. Sredstva ulagatelja Raiffeisen Invest ulaže u različite vrijednosne papire, stoga prinos ne ovisi o kretanju cijene tek jednog vrijednosnog papira jer se na taj način smanjuje rizik cjelokupne investicije. Ističe prednost korištenja investicijskog plana čime se postiže efekt uprosječivanja cijena udjela, što je sistematski pristup dugoročnom ulaganju.
