Veleposlanički seminar HNS-a

Bude li Milanović prepuštao HNS-ovu čelnistvu da zadovolji svoje ambicije za novcem i vladanjem, neproporcionalne političkoj težini te stranke, marginalizirat će i sebe i SDP.

Kako je najavila šefica diplomacije, veleposlanici koji budu dobro obavljali te zadaće, moći će ostati, oni će drugi otpasti. Imena otpisanih i novih diplomatskih nada šefica diplomacije dogovorit će s predsjednikom Josipovićem. A gdje je tu Zoran Milanović? Upoznat će, dakako, i premijera s imenima novih kandidata, poručila je ministrica. Iako to, kako reče, formalno nije nužno.

Ako je i bilo sumnje da je sve veće nezadovoljstvo SDP-ovaca zbog ponašanja njihova glavnog koaličeskog partnera samo još jedan spin, ako je i bilo sumnje da je navodni prošlotjedni sukob premijera i predsjednika države zbog diplomatskih kadrovi ranja samo novinarska izmišljotina, rukavica koju je šefica diplomacije javno bacila predsjedniku Vlade više ne ostavlja dvojbe – HNS je čvrsto zgradio najugodnije i najlukrativnije segmente upravljanja državom. Zoran Milanović u takvoj je podjeli gurnut na marginu.

Seminar za hrvatske veleposlanike, koji je izgledao kao seminar HNS-ove vlade, samo je paradigma politički neobičajenog odnosa SDP-a i HNS-a u ovoj vladi. Stranka koja je bitno slabiji koalički partner i koja bi u samostalnoj kampanji imala problema prijeći izborni prag preuzela je vrlo uvjerljivo i proaktivno resore koji definiraju samu bit države: gospodarstvo, kulturu i vanjske poslove.

Dok potpredsjednik Čačić traži poslovne aranžmane po Azerbajdžanu, a kod kuće ne krije namjeru da ovlada nadzorom i upravljanjem ključnim tokovima novca, Slavko Linić domišlja kako pokrpati proračunske rupe, Branko Grčić kako pokrenuti poduzetništvo. Dok se ministrica Pusić priprema za posjet američkoj državnoj tajnici Hillary Clinton, a u međuvremenu kroji s predsjednikom Josipovićem novu hrvatsku diplomaciju, predsjednik Vlade Zoran Milanović izguran je i iz onog segmenta državne uprave u kojem su u posljednjih dvanaest godina svi premijeri: i Račan, i Sanader i Kosor vodili glavnu riječ, koja je svima bila najugodniji dio premijerske dužnosti, u kojem su stjecali popularnost i u kojoj je sâm Milanović profesionalno poniknuo – iz vanjske politike.

I prije nego što je šefica diplomacije poručila premijeru kako će biti, dakako, informiran o kadrovanjima u diplomatskoj mreži, moglo se čuti da je ministrica Pusić potpuno izolirala i marginalizirala svog zamjenika Joška Klisovića, preko kojeg je Milanović trebao ostvarivati svoj utjecaj na vanjske poslove i vanjsku politiku. I malopomalo, gubi se treća, premijerska, strana u trokutu koji u skladu s Ustavom sukreira vanjsku politiku te se u perspektivi svodi na osnovu Pantovčak – Zrinjevac, odnosno Josipović – Pusić. Ima li se u vidu ipak vidna razlika između anacionalnih Pusić i Josipovića, i u socijaldemokratskim okvirima nacionalno osviještenog Zorana Milanovića, izoliranje premijera iz vanjskopolitičkih tokova može imati i velike sadržajne posljedice, osobito kada je riječ o regionalnoj politici.

Zoran Milanović zasad šuti. Pitanje je dokad. Bude li prepuštaj proaktivnom HNS-ovu čelnistvu da zadovolji svoje ambicije za novcem, upravljanjem i vladanjem, neproporcionalne političkoj težini te stranke, marginalizirat će i sebe i SDP. Pokazat će se da je SDP (po)služio tek kao politički nosač i HNS-u i Ivi Josipoviću pri osvajanju vlasti. Lupi li šakom o stol i postavi jasne granice, možda se zaljulja koalicija. Ali ni Milanović ni SDP ne trebaju se toga bojati. HNS ima razloga za strepnju. Jer bez SDP-a teškom bi mukom prešao izborni prag.