Cijena nafte i raspad SSSR-a

Nakon što je u utorku odobreno novo poskupljenje litre benzina na malo više od 11 kuna hrvatski su se potrošači suočili, po tko zna koji put, s novom ‘psihološkom granicom’, odnosno cijenom koja prelazi imaginarno postavljenu mentalnu granicu. S obzirom na to da je riječ o samo jednoj u nizu ‘psiholoških granica’, postavlja se pitanje koliko su utemeljene te zapreke koje se pojavljuju u gotovo svim dijelovima života, pa tako i u ekonomiji, tko ih i kako postavlja i kakav povratni učinak imaju (ako imaju ikakav) na stvarnost i ekonomske odnose. Kad je u pitanju ekonomija, primjera je napretek, a oni najčešći pojavni oblici odnose se na cijenu raznih dobara ili najvažnijih makroekonomskih pokazatelja. Iako raznolike, jedan uzorak pojavljuje se kod svih tih granica – uzlazna tendencija, odnosno redovito pomicanje prema gore, vrlo rijetko prema dolje, čemu uvelike kumuju i mediji, ključan katalizator, možda i generator tih granica. Drugo je pravilo, pak, vjerojatno i najvažnije za razumijevanje pojma – one su uvijek klizne i nikada ne ispunjavaju osnovno značenje pojma granica. Ako se ‘granica’ stalno pomiče, onda i nije zapravo granica, prije referentna točka.

‘Kralj’ je sasvim sigurno cijena nafte na svjetskom tržištu, premda, ovisno o trenutku, neki drugi proizvodi, sirovine ili pokazatelji mogu privući više pozornosti ili histerije. Potkraj prošle godine brel nafte probio je granicu od sto dolara, no to je bila samo najnovija ‘granica’. Povijest, i to relativno recentna, pamti i granicu od 50 dolara za brel, a budućnost sada već nosi novu granicu, od 150 dolara, nakon što se cijena viša od sto dolara ustalila i postala ‘nov normalno’. Već iz ovog primjera jasna je ispraznost samog koncepta psihološke granice u ekonomiji, barem u dijelu kreiranja. Njezin povratni utjecaj na ekonomsku stvarnost nešto je opipljiviji i to je treća značajka većine, ili svih, popularnih ekonomskih psiholoških granica. Njihovo je kreiranje krajnje dubiozno i redovito neutemeljeno u matematici ili ekonometriji, ali je učinak uglavnom stvaran.

Naftni konzultant Davor Štern smatra da su te granice u cijeni nafte sasvim nerealne, premda imaju efekt, doduše neizračunljiv. Kao primjer navodi Sovjetski Savez i tezu kako je do turbulencija i raspada te države došlo zbog izrazito niskih cijena nafte tijekom mandata američkog predsjednika Ronald Reagana, zato što je nafta bila jedan od ključnih izvoznih proizvoda i izvora zarade za SSSR. Što se tiče odluke hrvatske Vlade da kao granicu nakon koje će intervenirati postavi cijenu od 12 kuna po litri benzina tiče, Štern kaže kako je riječ o lijepoj, ali ispraznoj gesti jer se dugoročno protiv rastuće cijene nafte ne može boriti. I na ovoj lokalnoj razini vidljiva je fleksibilnost ideje psihološke granice. U vrlo kratkom razdoblju pomicana je s osam na deset, a sada na 12 kuna, što otkriva neobzirnost cijelog koncepta. Sljedeće je pitanje, koje opet prati i druge psihološke granice, postojanje konkretnog izračuna ‘previsoke cijene’. Koji su cijena ili pokazatelj zaista previsoki za relativno normalno funkcioniranje ekonomije? Zaista je teško reći.

Da neke znanstvenije potvrde nema, slaže se i Luka Brkić, profesor na Fakultetu političkih znanosti. Nemoguće je, objašnjava, egzaktno utvrditi što je psihološka granica i kako nastaje, u načelu se ipak radi o spekulaciji koja ovisi i o kontekstu. Psihološke su granice prije svega subjektivan, arbitraran pojam. Za primjer navodi prag siromaštva, nešto što varira od zemlje do zemlje i ovisi o nizu različitih pokazatelja. Jednako tako, ne postoji jasan, matematički ili ekonometrijski temelj za granicu od sedam posto kamata za desetogodišnju državnu obveznicu, iako većina stručnjaka upravo tu stopu zaduživanja smatra neodrživom. Povratni efekt u toj situaciji bila je intervencija Europske unije kada su kamate na zaduživanje Irske, Portugala i Grčke dosegnule tu razinu, kao i tržišta koja su im praktički zatvorila vrata. U tu priču dobro se uklapa i kreditni rejting, isto svojevrsna psihološka granica, no u ovom slučaju nešto opravdanija i s očitim posljedicama na realnu ekonomiju. Status ‘junk’, smeće, obveznice za državu znači previsoke kamate na zaduživanje i opasnost bankrota, a premda je izbjegavati burzu dok bodovi ne dosegnu neku granicu, odnosno zonu sigurnosti, zbog neizvjesnosti kretanja cijena (mnogi su zazirali od Londonske burze kada je bila ispod pet tisuća bodova), oni lukaviji dublje džepa iskoriste baš takvu situaciju računajući na oporavak trgovanja prije ili poslije. U međuvremenu na raspolaganju je bogata trpeza jeftinih dionica, podcijenjenih ne-realnim padom burze koje nude sigurnu zaradu jednom kada se poslovanje oporavi i obujam trgovanja dosegne neke granice (jedan od najjužurbanijih dana na Londonskoj burzi bio je 9. kolovoza prošle godine kada je FTSE dotaknuo dno od 4 791 bod).

Jedna od najpopularnijih ‘opsjena’ temeljena na psihološkim granicama, izbjegavanje zaokruživanja cijena i uporaba cijene na ’99’, pripisuje se često Tomašu Bati, proizvođaču cipela, premda nema konsenzusa o podrijetlu trika. Psihološka granica nije egzaktan pojam, nego subjektivan. Primjer praga siromaštva to ilustrira, s obzirom na to da ta granica ovisi o širem kontekstu, od zemlje do drugih faktora koje valja uzeti u obzir. Mediji su ti koji izmišljaju psihološke granice radi publiciteta (rijetko se objavljuje pojeftinjenje). Korisne mogu biti eventualno za usporedbu s onim što je bilo prije. Vladina odluka da novu granicu cijene litre benzina postavi na 12 kuna lijepa je gesta, ali isprazna jer je, dugoročno gledano, cijena neobranjiva.

Glavnog krvica za širenje i održavanje ovakvih psiholoških granica sociolog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra medije koji ih podgrijavaju radi publiciteta. Priznaje kako ti pragovi mogu biti korisni eventualno za lakše uspoređivanje s prijašnjim kretanjima, međutim primjećuje i da nikada, ili vrlo rijetko, možete vidjeti vijesti o pojeftinjenju nečega. Povratni efekt imaju, smatra, zato što ljudi prilagođavaju očekivanja slijedom tih granica. Najavljuo poskupljenje iznad neke granice izazvati će masovnu kupnju, što se moglo vidjeti u slučaju benzina nedavno, kada je velik broj građana nahrupio na crpke kako bi napunili rezervoare posljednji put po cijeni nižoj od 11 kuna. Ironicija je što su mnogi trgovci reagirali zamjenom jedne granice drugom, odnosno određivanjem cijene tik do 11 kuna, i tako ušli u zonu jedne od najčešćih psiholoških granica, trika zapravo, one koja cijene proizvoda spušta za simboličan iznos, izbjegavanjem zaokruživanja prema gore.

Štos ‘99’ popularizirao je Tomaš Bata, češki proizvođač cipela, zbog čega je u Češkoj bio upotrebljavan i naziv ‘Batina cijena’, iako točno podrijetlo nije sasvim poznato. Nagada se i da je poteklo iz Amerike potkraj 19. stoljeća tijekom cjenovnog rata između izdavača novina. Poznatiji primjeri uključuju cijenu zlata, popularnu u posljednje vrijeme zbog ekonomskih okolnosti koje investitore preusmjeravaju na ‘utočišta’, odnosno u tradicionalno sigurna ulaganja tijekom kriznih vremena. Pošljednja granica bila je 1600 dolara za uncu zlata, nova je, jasno sasvim proizvoljno, postavljena na dvije tisuće dolara. Ne tako davno bila je tišću dolara, pa i manje. U području makroekonomije, nešto otpornije u cijelini na ideju psihološke granice, nerijetko se lopta stopom nezaposlenosti, ali je i ovdje opravdanost upitna. Stopa od deset posto nezaposlenih za mnoge je granica nakon koje su stvari zabrinjavajuće, no ekonomisti nisu jedinstveni, podnošljiva stopa, ovisno o školi misli, kreće se od tek nekoliko postotaka do iznad deset posto. Hrvatski građani osjetili su na svojoj koži punu silinu skakutanja tečaja franka u odnosu na kunu, gdje su granica od šest, pa sedam kuna za franak sa sobom nosile vrlo izračunljivu razliku u otplati kredita. Ipak, razlika između 5,90 ili 6,95, u odnosu na zaokruženih šest ili sedam kuna, više je umjetna nego realna. Otplata kredita u svakom je slučaju skuplja, granica ništa ne znači.

Pojam psihološke granice usko je povezan s pojmom zone sigurnosti pojedinca ili grupe, kaže psihologinja u Rehabilitacijskom centru za stres i traumu. ‘Zona sigurnosti predstavlja područje naših uobičajenih razmišljanja, osjećaja, ponašanja i navika’. Prezak te granice, nastavlja, korak je iz poznatog u neizvjesno i na osobnom planu očituje se kao povišenje stresa i brige. Psihološke granice u ekonomiji smatra nametnutima i postavlja vjerojatno ključno pitanje – po kojem se kriteriju nameće te granice? Za koga je određena – za većinu, prošjek ili manjinu i je li se do njih došlo anketiranjem koje je najčešći alat utvrđivanja neke granice. Teško je reći tko kreira te granice, ali se priličnom sigurnošću može pretpostaviti da ih najčešće raspiruju mediji iz vlastitih interesa. Može se zaključiti i kako su mahom neutemeljene, iza sebe nemaju matematiku, ekonometrijske modele ili ankete, sasvim su proizvoljne, no imaju redovito očit i izračunljiv povratni efekt. Čini se i da posebno vole okrugle brojeve. Kao i s mnogim drugim stvarima u ekonomiji, i ova iz sfere izmišljenog s lakoćom prijede u sferu stvarnog.