Jedna od najmoćnijih, ali i najomraženijih banaka na svijetu Goldman Sachs u svojoj je dugoj povijesti doživjela mnogo optužbi, i to vrlo teških, od kojih je među posljednjima ona da je uvelike kriva za aktualnu krizu. Nezadovoljan bivši zaposlenik u pismu New York Timesu napao ju je zbog njezina odnosa prema klijentima i nezasitne pohlepe. Ipak, svijetu nije otkrio ništa novo, a i motivi su mu pomalo upitni.
Napadi na simbol bankarske pohlepe i gladi za novcem Goldman Sachs doista nisu nova ili rijetka pojava, no nakon pisma Grega Smitha, sada već bivšeg nižerangiranog direktora londonske podružnice te banke, objavljenog u New York Timesu, i u tom se vrlo popularnom sportu dogodio pravi mali presedan. Dosad ograničena na udare izvana, ‘velika vampirska hobotnica’, kao što je svojedobno banka odmila prozvana u časopisu Rolling Stone, valjda je prvi put doživjela pljuvanje iz vlastitih redova – od svog zaposlenika. Zgaden i zgrožen Smith je, među ostalima, u objašnjenju svog odlaska iz kompanije napisao da više nije mogao podnijeti ‘toksičnu’ korporativnu kulturu koja je klijente nazivala ‘lutkama’ (engl., muppet – lutka, ali u Britaniji i pogrdni izraz za osobu, npr. budala). ‘Zlo mi je od toga kako zaposleni bezobzirno pričaju o guljenju svojih klijenata’, napisao je Smith, čovjek čija je motivacija, koliko god bilo privlačno njegovu argumentaciju usvojiti bespogovorno, pomalo upitna ili u najmanju ruku zbujujuća.
Smith je, naime, radio u tom leglu pohlepe i financijske proždrljivosti čak 12 godina, a svoje nedavno zgražanje objašnjava činjenicom da se u posljednjih desetak godina kultura promijenila u smislu izvlačenja maksimalnog profita i tretiranja klijenata poput krava muzara. Već u toj jednoj rečenici nekoliko stvari odmah privlači pozornost. Osim pitanja o tome što je radio u tom parazitskom gnijezdu 12 godina, čudi i tvrdnja o ‘promjeni kulture’ i šokiranost činjenicom da bankari žele maksimalno zaraditi, i to na nikom drugome nego na svojim klijentima.
Nije lako povjerovati da se to dogodilo u proteklom deset godina – iskustvo uči drugačije – dok je želja za isisavanjem što veće love nekako uračunana u rok službe svake banke, posebice investicijske banke s reputacijom Goldman Sachs. Količina naivnosti u pismu zapravo pomalo zabrinjava. Prema Smithu, Wall Street je nekoć bio sretno mjesto na kojemu su ljudi, držeći se za ruke i pjevajući, timski i poštano radili u korist svojih klijenata i planeta Zemlje, da bi odjednom, negdje prije desetak godina, tamni oblaci prekrili taj pitom, altruistički raj i zamijenili ga opsesijom profitom, novotariju za koju nitko dotad na Wall Streetu, štoviše u cijeloj Americi, nije čuo. Otkrio je Smith svjetskoj javnosti i to da se nekoć naporno radilo i učilo, dok se danas sve svodi na što brže i lakše postizanje uspjeha.
Dugotrajnost sazrijevanja Smithove savjesti odmah su, naravno, iskoristili u Goldmanu šireći priču o tome da je riječ o nezadovoljnom zaposleniku kivnom zbog činjenice što nije uspio dovoljno napredovati. S obzirom na to da je 12 godina bio tek jedan od nekih 12 tisuća potpredsjednika i izvršnih direktora, a nikad nije dospio u sljedeći rang, elitnijih 450 upravnih direktora, klasična PR taktika u ovom slučaju ne mora biti posve netočna. To ne znači da nije u pravu i da ono što je Smith napisao nije točno, no to posve sigurno stavlja pod upitnik njegovu etičnost. Prije ‘glasnog’ odlaska radio je na Odjelu derivativa za tržišta Amerika, a prvih deset godina, od 2001. kad je i došao raditi u banku, proveo je u Goldmanovu uredu u New Yorku. Ima li se na umu da se uglavnom bavio onim najkompleksnijim i najsumnjivijim proizvodima, njegove izjave ipak imaju težinu i sugeriraju poznavanje proskribirane kulture. Prijatelji ga opisuju kao skromnog, iskrenog, inteligentnog, idealističnog tipa, koji nije pokazivao nezadovoljstvo poslom ali nedovoljno agresivnog prema kriterijima Goldman Sachs. S potonjem se tvrdnjom, čini se, slažu neki zaposlenici Goldmana koji su medijima izjavili kako Smith nije bio dovoljno ‘komercijalan’, što znači da nije uspjeha ostvariti prodajne rezultate koji su se od njega očekivali.
‘Kad se u povijesnim knjigama bude pisalo o Goldman Sachs, vjerojatno će se ondje naći i podatak da su sadašnji šef Lloyd Blankfein i predsjednik Gary Cohn smetnuli s uma kompanijinu kulturu’, ustvrdio je Smith, što je bilo dovoljno da izazove sumnju u vodstvo banke kod mnogih u Odboru. Usprkos ne posve jasnoj Smithovoj logici, novi PR udarac prilično je težak upravo zbog činjenice da je riječ o sabotaži iznutra, zbog čega su mediji cijelu priču temeljito razvukli, a neki klijenti rečeno uzeli više k srcu nego prijašnje optužbe. Prozvani dvojac reagirao je relativno mlako i defenzivno slanjem kratkog dopisa zaposlenicima u kojemu najavljuju propitivanje navoda iz New York Timesa. Ispitat će, dakle, sami sebe i pokušati utvrditi vlastitu odgovornost, obećaju. Koliko je do optužbe za odnos prema klijentima brane se podatkom da je 89 posto zaposlenika u tvrtki uvjereni kako svojim radom pružaju vrhunsku uslugu klijentima. Na kraju krajeva, nema objektivnijeg pokazatelja nego vlastite zaposlenike pitati što misle o kvaliteti svog rada. Ostatku svijeta izrazili su svoje neslaganje s napisanim uz objašnjenje da su uspješni onoliko koliko su uspješni njihovi klijenti. ‘Ne slažemo se s navedenim stajalištima, za koja vjerujemo da ne odražavaju način kako vodimo posao. Uvjereni smo da naš uspjeh ovisi o uspjehu naših klijenata i ta je temeljna istina u samom srcu našeg ponašanja’, tvrde u Goldmanu. Koliko god vladajući dvojac pokušavao otpuhnuti novi skandalčić, čini se da mu stolac više nije tako siguran.
