(Ne)odgovornost

Masovnom bijegu honoraraca u sivu ekonomiju priključilo se i 30-ak tisuća obrtnika koji su zbog prevelikih poreza i doprinosa bili prisiljeni odjaviti obrte da bi pokušali preživjeti od rada na crno.

Pogriješio je kolega snimatelj kad je registrirao honorarni rad jer su mu poreznici izračunali da od ukupnog honorara državi mora platiti 86 posto poreza, prireza i doprinosa. Od 50-ak tisuća kuna bruto honorara kolegi nakon odbitka troškova, poreza, prireza i doprinosa treba ostati samo oko 7000 kuna. Za to se nije isplatilo cijelu proteklu godinu honorarno raditi.

Usporedno smo za godišnju skupštinu autorske udruge novinara sa stalno zaposlenim stenodaktilografom dogovorili da honorarno vodi zapisnik. Nakon što je obavio posao, kolega je na osnovi ugovora o djelu ispostavio račun na 3750 kuna neto. Međutim, državi treba na taj račun uplatiti akontacije poreza, prireza i doprinosa, ukupno 3896,27 kuna ili 146,27 kuna više od honorara zapisničaru. Sve (novinarske) udruge prestale su naručivati stenozapisnike.

Oba primjera pokazuju da je porezni sustav takav da se honorarni posao ne isplati raditi legalno, odnosno da je porezni sustav kontraproduktivan jer potiče rad na crno. Ikonako prevelikim porezima i prirezima na dohodak od honorarnog rada od 1. siječnja 2003. Zakonom o doprinosima za obvezna osiguranja pribrojeni su doprinosi pa otada državi treba platiti više nego honorarci. Tako je, zapravo, ukinut honorarni rad u Hrvatskoj.

U razvijenim se zemljama kraj honorarni rad (npr. u Njemačkoj do 18 sati na tjedan) ne smatra radnim odnosom, zato se na honorare za takav rad ne plaćaju doprinosi. A u većem dijelu zemalja na honorare za takav kraj dopunski rad ne naplaćuju se ni porezi. Suprotno tomu, u Hrvatskoj se na kraći honorarni rad naplaćuju porez, prirez i doprinosi, ukupno 114 posto! Nastojim u ovoj rubrici izbjeći p(r)ozivanje na odgovornost državne uprave općenito, bez konkretnih imena dužnosnika i službenika. Upotrebom općenitih pojmova ‘poreznici’, ‘državni službenici’, ‘dužnosnici’ ‘vlada’, ili ‘Ministarstvo financija’ itd. zamagljuje se osobna odgovornost.

Zbog toga izravno spominjem Davorka Vidovića, tadašnjeg ministra rada i socijalne skrbi u vladini premijera Ivica Račana, i Damira Kuštraka, tadašnjeg zamjenika ministra financija, koji su 2002. uvjeravali javnost da će se uvođenjem naplaćivanja doprinosa na honorare napokon suzbiti rad na crno, da će se povećati prihodi od doprinosa tako da će se moći smanjiti njihov postotak, da će i honorarci imati sva prava u sustavu zdravstvenog i mirovinskog osiguranja itd.

Osobito treba p(r)ozvati na odgovornost Tomu Šnajdera, načelnika za naplatu doprinosa u Poreznoj upravi Ministarstva financija koji svih proteklih devet godina uporno dopisuje propise (zakone i pravilnike o obveznim doprinosima) radi naplate doprinosa na honorare.

Ništa se nije ostvarilo od obećanih učinaka naplaćivanja doprinosa na honorarni rad. Dogodilo se suprotno od obećanoga, u zonu sive ekonomije prebjegla je većina osoba sa samostalnim zanimanjima, osobito oni koji su djelatnost obavljali uz radni odnos ili uz mirovinu, te većina ostalih honoraraca.

Masovnom bijegu honoraraca u sivu ekonomiju priključilo se i 30-ak tisuća obrtnika (postolara, ličilaca, frizera, brijaka itd.) koji su zbog prevelikih poreza i doprinosa bili prisiljeni odjaviti obrte da bi pokušali preživjeti od rada na crno.

Odgovorni za sve to spomenuti su Davorko Vidović, Damir Kuštrak i Tomo Šnajder, s time da njih trojica mogu pokazati ostale suodgovorne.

Previše izmjena najbolje govori o (ne)utemeljenosti propisa o doprinosima na honorare:

Od 1. siječnja 2003. primjenjivao se prvi Zakon o doprinosima (NN 147/02).
Od 4. studenoga 2003. primjenjivala se Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima (NN 175/03).
Od 1. siječnja 2005. primjenjivao se izmijenjeni Zakon o doprinosima (NN 147/02 i 177/04).
Od 1. siječnja 2009. primjenjuje se sadašnji Zakon o doprinosima (NN 84/08 i 152/08).

Izmjene pravilnika nismo brojili.