Poseban prilog

Austrija je ‘Zemlja lopova’. To je naslov aktualne knjige bestselaera Kurtza Kucha, zamjenika urednika visokonakladnoga bečkog ilustriranog tjednika News. Kuch razotkriva veoma problematičan spoj politike i gospodarstva, opisuje primjere korupcije i objašnjava zašto Austrija pada na rang-listi korupcijskog indeksa međunarodne organizacije Transparency Internationala. Na posljednjoj, iz 2010., od ukupno 178 analiziranih država, Austrija je na 15. mjestu s Njemačkom (Hrvatska dijeli 62. mjesto s Makedonijom; Slovenija je 27.; Srbija 78.; Crna Gora 69.; Bosna i Hercegovina 91.; Kosovo 110%).

Austrija ima prično lopova u srcu države, pokazuju privatizacijski i drugi državni projekti posljednjih godina, kao što su nabava borbenih letjelica Eurofighter i katastrofalno poslovanje koruške banke Hypo Alpe-Adria. Sve se više otkriva mreža savjetnika, lobista, konzultanata i drugih koji su se ‘usput’ obogatili. Taj je problem dvoslojan. Prvo, Austriji nedostaju zakonski temelji da bi se mogla uspješno suprotstaviti korupciji. Drugo, nema dovoljno resursa u tijelima vlasti za efikasno gonište osumnjičenih. Zbog tih dviju mlrja i političke situacije korupcija se u međuvremenu mogla uvelike razmahati.

Korupcija se razmahala u vrijeme konzervativno-desničarske koalicije, stranaka ÖVP i FPÖ koje su vladale 2000.-2006. FPÖ, kao i BZÖ, koji se poslije odvojio od nje, bili su novi u vlasti, pretpostavljali su da neće ostati dugo u saveznoj vladi. Njihovi su ljudi ‘uzimali trima rukama’, kaže Kuch, ‘u kratkom razdoblju htjeli su ono za što su konzervativci i socijalisti prethodno imali pola stoljeća’.

I prije je Austrija imala niz skandalova i afera s milijunskim mitom, primjerice skandal u vezi s bolnicom AKH. Beć se danas, ne bez razloga, ponosi vrhunskom, sveučilišnom Općom bolnicom AKH, jednom od najvećih u Europi. Ona je najsukuplja na našem kontinentu, stajala je više od tri milijarde eura, a završena je 1994., nakon više od 20 godina gradnje.

Kad je prije, u 1980-ima, izbio skandal, utvrđeno je da je niz poduzeća naveliko potplaćivalo direktora poduzeća za planiranje i podizanje AKH, kao i neke druge rukovoditelje. Brojni optuženi dobili su zatvorske kazne od dvije i pol do devet godina. Vezano uz skandal oko AKH Rudolf Kirchschläger, tadašnji predsjednik Republike Austrije, izrekao je rečenicu koja se i danas rabi kao fraza, o ‘nužnosti isušivanja močvara i kiselih livada’.

Novi val otkrivanja skandalova počeo je 2007. kad se tijekom privatizacije 60.000 stanova u državnom vlasništvu otkrilo sumnjivo plaćanje više milijuna eura preko Cipra u Lihtenštajn. Sumnja se da je jedan ponudač, prije odluke o prodaji stanova, dobio informaciju koliko mora platiti da bi dobio te stanove prodavane na javnom natječaju. Zanimljivo, najbolja ponuda bila je malo više od 961 milijun eura – samo nepunih milijun i pol eura viša od druge najviše ponude. Slučajno?

Na temelju te, jedne informacije do danas je pokrenuto više od 60 istražnih postupaka. Od Buwoga se sada u Austriji, preko niza drugih afera, došlo i do Telekoma. Potonji je sada na meti 25 različitih istraža. To poduzeće, dijelom u državnom vlasništvu, notirano na bečkom tržištu vrijednosnica, zapravo je za sebe naručivalo i kupovalo zakone, financiralo političke stranke preko lažnih računa te pojedine političare. Ukratko, Austriju su podređili svojim interesima uz pomoć mnogih dono-

Primjerice, kaže Kuch, s kojim smo nedavno razgovarali u Beču, na izborima 2006. stranka BZÖ jedva je preskočila prag za savezni parlament, dobila je 4,01 posto glasova. Danas se zna da je prethodno, samo tijekom 2006., od Telekoma toj stranci došao milijun eura. Vjerojatno bi bez tog milijuna politički pejsaž Austrije izgledao drukčije. Pritom su u Telekomu točno znali što žele za novac – zakone krojene po vlastitim željama koji su im omogućili, kao što je to bio slučaj s jednom zakonskom uredbom, prihod od dodatnih deset milijuna eura na godinu, bez dodatnih troškova. Paradoksno je da sve to uopće nije zabranjeno u Austriji; zabranjeno je samo direktno plaćati političare da konkretno glasuju za nešto ili protiv toga.

Međutim, takvo stanje uvelike šteti atraktivnosti Austrije za strani, investicijski kapital i, općenito, ne može se više tolerirati. Stoga je bilo nužno uvesti pravilo zaštite ‘krunskih svjedoka’, što se upravo pokazuje učinkovitim. Drugu veliku polugu Kuch vidi u vraćanju austrijskog Antikorupcijskog zakona u prvotnu verziju iz 2007. jer su ga brojne izmjene, pod pritiskom lobija iz kulture, sporta i dr., uvelike razbljažile ubrzo nakon donošenja. Međutim, i u prvotnoj verziji zakona njegove odredbe ne vrijede za članove parlamenta?

Nadalje, financiranje političkih stranaka mora se prilagoditi zapadnoeuropskim standardima, na to je Austrija obvezna. Mora se zabraniti mogućnost anonimnih priloga strankama te njihovo financiranje iz inozemstva – to je sve sada u Austriji moguće. Glavni je cilj svega toga izbjegavanje da financijski moćne organizacije kupuju zakone, kao što su to očito činile donedavno.

Kuch smatra da se moraju precizirati i zaoštriti propisi koji opisuju što, osim zastupničkog rada, smiju raditi članovi parlamenta. Međunarodne institucije za borbu protiv korupcije traže od Austrije da izgradi sustav praćenja imovine i prihoda političara, vodećih državnih službenika i njihovih obitelji.

Uz to austrijska tijela koja se bore protiv korupcije morala bi znatno ojačati svoj kadar, u prvom redu Državno antikorupcijsko tužiteljstvo i Savezni ured za prevenciju korupcije i borbu protiv korupcije. Austrija odnedavno u navedenom tužiteljstvu ima 15 tužitelja, a treba ih bar 40, koliko ih je u susjednoj Švicarskoj – pri čemu švicarskim tužiteljima pomaže još 20 stalnih vanjskih stručnjaka.