Pošten radni narod u Americi u Bruceu Springsteenu ili The Bossu, kao što ga naraštajima zovu, vidi domaćeg dečka koji je uspio, pravog, iskrenog domoljuba koji voli pjevati o tom istom poštenom narodu, divnoj zemlji u kojoj žive i koju su sagradili golim rukama, u znoju, krvi i mukama.
Tako je bilo prikladno da junak ne stoji postrance dok narod pati nezaposlen i u krizi, nego da iskorači u svoj svojoj umjetničkoj potenciji. Zato Bruceu kapa dolje za njegov zadnji album ‘The Wrecking Ball’, protestno ostvarenje u kojem opjevava sivu američku zbilju i ljutito se obrašava na nepravdu i tužnu sudbinu srednje klase istodobno veličajući duh i srčanu borbu malog čovjeka.
Springsteenovi stari ljubitelji vrlo će vjerojatno uživati u novim pjesmama, a oni koji prema njemu ne osjećaju odanost imat će na što okretati očima. Naime, on uspijeva biti sterilan, naporan, pretenciozan i staromodan u svojemu pravedničkom gnjevu, pametna je samokritika na albumu uglavnom izostala.
Pjesme zvuče stadionski prepotentno, poput naslovne ‘Wrecking Ball’, prepoznatljive, irskom melodijom obojene ‘Death to My Hometown’ ili singla ‘We Take Care of Our Own’. Jedina je iznimka donekle inovativna ‘Rocky Ground’. Za pravu suvremenu protestnu pjesmu povezanu s iskrenom frustracijom, bijesom i bespomoćnosti bole je poslušati izvrsnu ‘Ill Manors’ Plana B.
