Jedan od nezaobilaznih brendova vezan uz poslovanje proizvođača namještaja i ostalih finalnih drvenih proizvoda, ne samo u Hrvatskoj već i u široj regiji, karlovački je obrt Vinski Juraj. Bila je to prva privatna radionica za brušenje i servisiranja ‘widia’ alata za obradu drva u bivšoj Jugoslaviji koju je 1964. godine, po povratku s privremenog rada u Njemačkoj, otvorio Juraj Vinski. Vinski se vratio stekavši tijekom rada u Njemačkoj mnoga znanja i iskustva u vezi s organizacijom i tehnologijom izrade, brušenjem i servisiranjem alata za obradu drva, a svoje servisne usluge razvio je u umijeće koje će u nastavku obogatiti i proizvodnjom sofisticiranih izvanstandardnih alata bez kojih se ne može zamisliti finalna obrada drva, a potom i PVC-a i aluminija.
Juraj Vinski počeo je proizvodnju glodala s lemljenim pločicama, a sin je Miljenko, tada još školarac, pomažući u očevoj radionici upijao sva očeva znanja i po koju majstorsku tajnu što će mu ubrzo i te kako zatrebati. Juraj Vinski je umro 1982. godine, a 21-godišnji Miljenko, po zvanju tehnički crtač, na vrijeme je stasao u poduzetnika spremnog nastaviti očevo djelo i razvijati ga u skladu s tehnoškim razvojem konkurencije i tržišta. U sjećanje na oca Miljenko je zadržao njegov već renomirani brend ‘Vinski Juraj’, iako je 1996. godine osnovao i poduzeće Vial, u skladu s uspostavljenom tehnološkom suradnjom i zastupstvom poznatoga talijanskog proizvođača Metal Worlda iz Udina.
Obrt ne shvaćam isključivo kao oblik poslovanja s obzirom na to da smo moja obitelj i ja tome sve podredili. Stoga se naša životna filozofija temelji na uvjerenju i praksi proizvođača iz obrta, a to je da gotovo sve što zarađimo ulažemo u to za što smo se specijalizirali i izborili mjesto i ime na tržištu. Naravno, i osobni nam je životni standard viši ali on je posljedica 48-godišnjeg ulaganja, stvaranja i razvoja poslovanja započetog 1964. godine, jer doista ništa nismo ostvarili preko noći. Mi nismo novopečeni obrtnici, a nismo ni radnici u društvenom sektoru. Do 1993. godine bio sam triput po osam dana na odmor, a kao učeniku bilo mi je normalno raditi tijekom praznika. Naša se filozofija temelji na praksi koju sam preuzeo od oca, naime, da iz prihoda najprije podmirimo sve obveze, od poreza i doprinosa, do plaća radnicima i plaćanja svim vjerovnicima. Ono što ostane nakon toga je, uvjetno rečeno, naše, ali veći dio prihoda ne koristimo za osobnu potrošnju, već stalno planiramo i ulažemo u poslovanje – kaže Miljenko Vinski.
Poenta je, dodaje Vinski, u tome što se nelikvidnost i ekspanzija ‘kulture’ neplaćanja, ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu, zasniva na bezobzirnom i sebičnom stjecanju profita, umjesto na realnim mogućnostima i novostvorenju vrijednosti.
Nezahvalno je razvoj planirati jedino na nekoj budućoj, pretpostavljenoj dobiti; to je često velik upitnik jer unatoč svemu dobrome što smo mi učinili, mnogo vanjskih činitelja izvan našeg utjecaja mogu dovesti i do propasti poslovanja ako nismo osigurali barem neku rezervu. Dobro pamtim čemu me učio otac: u poslovanju uvijek moram imati zalihu materijala najmanje za pola godine, a prema mogućnosti i za godinu unaprijed. Iako na taj način dio kapitala ostaje zamrznut u zalihamu, sigurnost koju takva situacija pruža za slučaj nenaplate, nestašice ili znatnog poskupljenja materijala, izuzetno je važan za stabilnost u poslu. Tako se mogu upustiti u daljnje poslove čak i ako sam privremeno do naplate nelikvidan, a da pritom ne moram posegnuti za skupim bankovnim kreditima. Upravo se to pokazalo ispravnom orijentacijom u nedavnoj krizi i recesiji, a i posljednjih godina dana cijene materijala su znatno porasle, kazao je Vinski kojemu se u poslu na administrativnim poslovima pridružila i supruga Branka.
