Dovoljno novca za nov razvoj nemamo, ali zanimljivi smo i Zapadu, i Rusiji, i islamskom svijetu, i Kini… U tom kompleksu različitih interesa trebalo bi definirati vlastiti interes.
Obrazloženje za takav obrat prva je ponudila šefica diplomacije i neslužbena kraljica prosvjetiteljske demagogije Vesna Pusić. ‘Ne radimo za rejting, nego za dugoročne interese Hrvatske’, objasnila je Pusić podsjetivši na to da se mnogih prijašnjih godina samo govorilo, a onda je, eto, nova Vlada povukla prave poteze – koji su srušili rejting. Obrazloženje nije osobito originalno, ali možda prvi put može proći. No samo prvi put. Ozbiljnije kušnje s povjerenjem građana Vlada tek očekuju. Razlozi su višestruki, neki su uistinu u sferi bumerang-efekta. Izvršna vlast u kriznom razdoblju samo iznimno može imati dobar rejting. No dok je bila u oporbi, Kukuriku koalicija agencija je mjerenja političkog rejtinga uzdignula na razinu glavnoga političkog arbitra, zato sad ne može reći da to pravilo ne vrijedi otkako je na vlasti. U oporbi je stvarala nerealan dojam da je Vlada odgovorna za sve i da ona zna riješiti krizu. Kako sad reći da je to bila samo stilskaja figura?
No ključni je razlog za sadašnji i izgledan daljnji pad povjerenja u Vladu to što nakon prvih stotinu dana nije ostavila dojam da i sama zna kamo vode te ‘važne mjere’ o kojima govori ministrica Pusić. A još manje ostavljaju dojam da su te mjere u dugoročnom interesu Hrvatske. Više djeluju kao krpanje proračunskih rupa, namicanje novca za preživljavanje, podjela političkog plijena i uhljebljivanje vlastitih političkih miljenika. Olakotne su okolnosti za ovu Vladu (i dalje) joj skloni mediji, slabost oporbe, osobito nikad slabiji HDZ, ali i spremnost građana na žrtvu ako im se ponudi siguran i dostižan cilj.
No svim slabostima unatoč ova Vlada još ima izgleda opravdati i održati povjerenje. Ključni test političke vjerodostojnosti ona će, zapravo, prolaziti u sljedećih pola godine. Uspjeh li uvjeriti da ima plan održivog razvoja, da zna kamo vodi zemlju, dobit će političku bitku za cijeli mandat. No to ne može ostvariti prozirnim PR efektima, šetnjama ministara po bazi ili rasprodajom preostale državne imovine uz lakonska objašnjenja da je to za naše dobro. Za početak, nužno je shvatiti i priznati da (ni) ova Vlada nema kapacitet za osmišljavanje nacionalnog plana održivog razvoja.
Zato bi trebala prepoznati i okupiti inventivnu, kreativnu nacionalnu pamet (domaću i iseljenu) koja može osmisлiti nacionalni razvojni projekt primjeren sadašnjim okolnostima. A okolnosti su sljedeće: mi dovoljno novca za nov razvoj nemamo, ali jesmo ekonomsko-politički zanimljivi i Zapadu, i Rusiji, i islamskom svijetu, i Kini… Projekt održivog razvoja trebao bi u tom kompleksu različitih interesa postaviti i definirati vlastiti interes. Dovoljno jasno da Radimir Čačić u pregovorima s danas ruskim, sutra turskim i katarskim, prekosutra američkim partnerima zna i ono što mu kratkoročno treba danas ili sutra (što on zna), ali i da zna što to znači u sljedećih dvadeset ili pedeset godina te da se u dogovorima vodi tim okvirima. U sklopu takva, politički uravnotežena dugoročnoga razvojnog projekta za uspjeh ove Vlade nužno bi bilo naći prostor za poduzetničku inicijativu i uvjeriti građanstvo da zna kamo idemo. Ako to ostvari, učinit će više od bilo koje poslijeratne hrvatske vlade. U suprotnom, već će najesen zbog pada rejtinga i povjerenja kao kralj Ubu poželjeti – promijeniti narod. Nakon čega će narod poželjeti promijeniti nju.
