Upravni sporovi

Od prvog siječnja primjenjuje se novi Zakon o upravnim sporovima koji je donio važne formalne i sadržajne novosti. Bilo je predviđeno da od 70 do 80 sudaca sudi u prvom stupnju, ali dosad ih je imenovano samo 20, većinom bez iskustva u sudenju. Riječ je o jednom od najopterećenijih sudova u Hrvatskoj.

Tjecajem okolnosti nova je hrvatska vlast mandat počela gotovo istodobno s velikom promjenom koju je zakonodavno uredila prijašnja. Riječ je o još jednom pokušaju reorganizacije hrvatskog pravosuđa da bi bilo učinkovitije i kvalitetnije. U tom smislu znatno je promijenjen koncept upravnog sudovanja, koje je za poduzetnike često važnije od postupaka pred redovitim sudovima tzv. opće nadležnosti. Novi Zakon o upravnim sporovima donesen je još u veljači 2010., ali predviđeno je da se počne primjenjivati od prvog siječnja 2012.

Zbog relativno dugog roka do početka primjene mnogi su zaboravili tu važnu promjenu. Istodobno su neki, da bi se i na njih primijenio novi zakon, manipulirali primitkom drugostupanjskih upravnih odluka tako da im rok od 30 dana za pokretanje upravnog spora ‘padne’ u ovu godinu. Zakon donosi i formalne i sadržajne novosti.

Formalni dio svodi se na to da sada postoje četiri upravna prvostupanjska suda pred kojima se mogu pokrenuti svi postupci koji su se prije pokretali pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, koji je nakon tih promjena postao Visoki upravni sud i žalbeni sud u odnosu na četiri navedena nova suda (istina, uza znatno sužene mogućnosti ulaganja žalbe). Sadržajni dio odnosi se u prvom redu na to da je sada riječ o sudovima tzv. pune jurisdikcije, dakle onima koji vode rasprave, istražuju činjenično stanje, među ostalim, ispitivanjem svjedoka; odluke mogu biti gotovo sve, od procesnih do tzv. meritornih, kojima se uvelike mijenja odluka koja se pobija pred tim sudom.

Europska unija pokazala je velik interes za poboljšanje u upravnom sudovanju (što ne začuđuje kad se uzme u obzir da je riječ o jednom od najopterećenijih sudova u Hrvatskoj, s golemim zaostacima, kojem je pravilo da spis uzme u rad nakon tri i više godina nakon zaprimanja) i financirala projekt ‘CARDS 2004’, koji je prouzročio promjenu zakonskog okvira upravnog sudovanja.

Prema tom projektu i njegovim rezultatima u prvom stupnju trebalo bi suditi od 70 do 80 sudaca. Kad pogleda kako se (za sada) ostvarila ta doista hvalevrijedna ideja, početno zadovoljstvo ipak splasne. To što je odluka o imenovanju sudaca u Narodnim novinama objavljena četvrtog siječnja 2012., a u njoj stoji da suci stupaju na dužnost tri dana prije, dakle prvog siječnja 2012., manje je važna primjedba.

Mnogo je važnije ono što se dade iščitati iz odluka o imenovanju Državnog sudbenog vijeća. Iz toga se vidi da je zasad imenovano (samo) 20 sudaca (11 u Zagrebu, tri u Osijeku, Rijeci i Splitu). Na tom popisu samo je jedna osoba sudila na prijašnjem radnom mjestu, većina su bili sudski savjetnici.

Nameće se pitanje zašto se u tako osjetljivu trenutku promjene nadležnosti nije osigurao, trajno ili privremeno, angažman iskusnih i afirmiranih sudaca, sudaca koji su u karijeri vodili mnoge rasprave i koji bi, sigurno, bez većih teškoća mogli svladati stručne izazove kao što je, primjerice, tužba protiv odluke Ministarstva financija o naplati poreza u višemilijunskom iznosu. Teško je razumjeti da je u vrijeme u kojem gospodarska i opća situacija nije bila ni približno složena kao danas (2005.) zakonodavac za sporove koji su danas u nadležnosti upravnih sudova prvog stupnja propisivao da suci moraju imati najmanje osam godina radnog iskustva u pravosuđu, a sad je to smanjeno na samo dvije godine.

Treba naglasiti da na odluku bio kojeg upravnog suda, u svakom slučaju, nije moguća žalba, što je logično jer je, u pravilu, riječ o sudenju na trećem ili (rjeđe) drugom stupnju. Žalba je dopuštena samo ako je upravni sud iskoristio svoje ovlasti i promijenio odluku upravnog tijela, odnosno sâm riješio stvar. Ako se to nije dogodilo, iako je povrijeđen zakon (ili je materijalno ili procesno ili nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje), nema prava na žalbu; žalba (i kad je dopuštena) pak ne sprečava ovrhu.

Treba naglasiti i potpuno novu nadležnost žalbenog suda: ovlašten je ocjenjivati zakonitost propisa kad to nije u nadležnosti Ustavnog suda, što Visoki upravni sud pretvara u neku vrstu maloga Ustavnog suda. Logična je posljedica tih promjena ‘vraćanje’ postupaka izvlaštenja u upravnu nadležnost. Upravo zbog toga što je prijašnji Upravni sud RH bio preopterećen, zakonodavac je odlučio treći stupanj odlučivanja u postupku izvlaštenja (državna je uprava na razini županije prvi stupanj, Ministarstvo pravosuđa jest drugi stupanj) povjeriti županijskim sudovima, što je dobro funkcioniralo. Sad su županijski sudovi zamijenjeni upravnim sudovima u prvom stupnju.