Poreza na imovinu nema jer javno mnijenje ovisi o vlasnicima nekretnina

Osnovna filozofija iz predizbornog programa progurana je kroz reformski paket, no rekao bih da se previše izašlo ususret sindikatima javnog sektora. Blagost prema sindikatima, propust izmjena Zakona o radu i pristajanje na kompromis negativna su strana uglavnom pozitivne priče o onome što se događalo s državnim proračunom.

Orijentacija prema fiskalnoj deprecijaciji i odluka da se porezni teret s izvoznika prebací na ostatak ekonomije ostala je dijelom gospodarske politike i nakon osvajanja vlasti u izmjenama poreznih zakona. Prvi je put od početka tranzicije vlast išla na ruku izvoznom sektoru. Ja sam, dođuše, oduvijek zagovarao porez na imovinu koji bi nadomjestio manjak poreznog rasterećenja izvoznika, no zbog političke pragmatike i brže učinkovitosti ipak je izabran PDV.

Svaka reforma ima troškove i koristi, a ideja je reforme da korist bude veća. Jedini način da zaustavite rast vanjskog duga jest da oporezujete potrošnju. Ako prijeti dužnička kriza, to je jedini instrument, iako je velika potrošnja posljedica, a ne uzrok. Viši PDV nije bio prvi izbor koalicije, porez na imovinu trebao je biti ključan porez koji će nositi teret poreznog rasterećenja izvoza.

Da, jer većina onih koji su stalno u medijima i stvaraju javno mnijenje ima golem portfelj nekretnina. Ali nema izbora, jer što je u strukturi rasta BDP-a? Osobna potrošnja, investicije, neto izvoz i državna potrošnja. S višim PDV-om i rezanjem rashoda proračuna padaju i osobna i državna potrošnja, neto izvoz ovisit će o događajima u eurozoni, u kojoj su nam najvažniji trgovinski partneri. Jedina su otvorena komponenta ulaganja.

Da, ulaganja u dugom roku povećavaju BDP, ali i u kratkom roku imaju učinak potrošnje, potiču potražnju za radnim mjestima, za proizvodima. Nije važno koliki je rok otplate, važno je da ih ima, nadomjesti manjak državne potrošnje, zaposle kapacitete. Ali, točno, naš je problem što uvijek gradimo ceste koje nikomu ne trebaju, stadione i slične objekte, jedino ne gradimo nešto što će nam povećati broj radnih mjesta i napuniti proračun nakon ulaganja. Međutim, to je problem koji se neće riješiti u ovoj fiskalnoj godini.

Zbog zaduženosti javnog sektora i prezaduženosti zemlje jedina su rješenja javno-privatno partnerstvo, strane investicije i privatizacija dijela državnog portfelja. Za dužničko financiranje nema mjesto. Ako bude, bit će skupo. Nijedna vlast ne razumije – ili to ne želi – da se, ako imate proračun koji tekuću potrošnju pokriva poreznim prihodima, za ulaganja možete zadužiti koliko hoćete; ali kad poreznim prihodima ne možete zakrpati tekuću potrošnju, nitko vam neće dati kredit jer ne zna što se njime financira.

Svi smo očekivali bar šest-sedam milijardi manje u prvoj godini, u drugoj još tri. Kad investitorima kažete da ćete potkraj 2013. imati nula posto deficit, u drukčijem ste položaju. Problem je i antiklizička fiskalna politika. Logično je da u receziji država više troši. Mi to ne možemo, jer u osam godina Sanaderove vlasti, dok smo rasli iznad trenda zbog procikličke fiskalne politike, potrošnja je rasla više od BDP-a. Sad kad bi je trebalo poticati, nemamo čime.

Manji su problem poticaji, mnogo veći spora administracija. U Srbiji su zbog problema s administracijom kontakte sveli na osobnu razinu, svaki je investitor dobio broj mobitela neke osobe ako negdje zapne. Hoćemo li i mi pribjeći toj gerilskoj metodi ili ćemo se pouzdati u sustavan rad s administracijom, ne znam.

Mnogo se očekuje, što je dobro, jer tako se pričiše Vlada. To što vlada investicijski interes dobar je pokazatelj jer govori kako vjeruju da se isplati ulagati, to je pozitivan znak. Međutim, ne trebamo čekati samo strane ulagače, golem je prostor i za domaće investicije, i to u energetici. U Hrvatskoj je gotovo 400 tisuća kuća prazno izvan turističke sezone, a mogle bi proizvoditi struju za preostalih devet mjeseci u godini. S takvim mikropristupom nema problema s financiranjem jer građani to sami financiraju. Energetska je učinkovitost hrvatskih građevina katastrofalna, to je golem prostor za ulagače.

Treba privatizirati sve što nije monopol, ali samo uz uvjet da se taj novac uloži, to je jedan od načina financiranja investicija. Možemo prodati npr. 45 posto proizvodnje u HEP-u ili 49 posto Croatia osiguranja i taj novac uložiti u nizinski prugu. Ili da vratimo dug. Da se to potroši, mogla bi spriječiti dobra mjera poput one da se planiranje prihoda proračuna izdvoji iz Vlade i Sabora i prenese na stručno, neovisno tijelo. Najbolje iskustvo s tim ima Čile.

Nadam se da će to napraviti i Hrvatska, to bi ponudilo ozbiljniju sliku o državi i ne bi više trebalo provoditi vatrogasne mjere u proračunu.

Država je već dala mnogo poticaja, ali s manjim rezultatima. Bilo bi jednostavnije ukinuti porez na promet nekretninama jer su sve dosadašnje mjere dale manje nego što bi se postignulo uklanjanjem poreza. Prodano je samo nekoliko tisuća stanova. Tim tempom trebat će nam desetljeće da se riješimo zaliha.

Banke nemaju nijedan racionalni razlog da spuste cijene, to bi im narušilo bilancu. Pala bi im kapitalna adekvatnost. No regulator će morati odlučiti kojim će ih mjerama i u kojem roku prilagoditi to naprave. Banke sad čekaju da se ti gubici ‘ispreglaju’ u duljem razdoblju, tako da se ne vidi na njihovim profitima, no to će uništiti građevinsku industriju.

Opet su problem bankari jer je sadašnja vrijednost budućeg najma znatno niža od njihove procjene vrijednosti stana. Ako se 30 posto kredita građevinarima nije platilo dulje od tri mjeseca, a nemate nijednu ovrhu, to je i na sudu dovoljan dokaz za ono što se događa. Stanove nakon ovrhe morate ponuditi na dražbi, a zna se što dražba čini cijeni.

Sumnjam da ćemo se prije 2018. vratiti na razinu prije krize. Ima rješenja, ali ne i kritične mase koja stoji iza bilo kojega. Najjednostavnije je rješenje ozbiljna porezna reforma koja uključuje porez na nekretnine. Kad izračunate vrijednost stanova prema prosječnoj cijeni – tisuću eura za stan sagrađen nakon 2000. – to je 20-ak milijardi eura. Cijela akumulacija privatnog sektora odlazi u cigle i beton, a to je otprilike dug akumuliran u tom razdoblju.

Kad bismo porezima spriječili ulaganje novog novca u nekretnine, mogli bismo riješiti problem vanjskog duga, sve bismo mogli financirati iz postojeće akumulacije. To zahtijeva promjenu načina života i razmišljanja, no to je najjednostavnija mjera i za uravnoteženje proračuna.