‘Pigmalion’ u HNK Klasična predstava s ponekim suvremenim akcentom

Dvojbu slijediti izvorni tekst ili ga posve aktualizirati redateljica Helena Petković riješila je izabranji srednji put, zato su redateljski zahvati koji naglašavaju neke suvremene pojave u nerazmjeru s dionicama prema tekstu Bernarda Shawa.

‘Pigmalion’ Georgea Bernarda Shawa djelo je snažnih društvenih, ironičnih i satiričnih elemenata. Drama o prodavačici cvijeća koju fonetičar pretvara u damu u suvremenom je kontekstu zanimljiv komad o socijalnim normama, poigravanje društvenim kanonima, čime se režija Helene Petković najviše bavi. Došao je do izražaja i portret profesora Higginsa, njegova zatvorenost i nemogućnost življenja u stvarnom svijetu, odnosno prikaz prototipa britanskog džentlmena kojemu je otvaranje emocijama samo krajnja životna solucija. Koliko se god ubraja u klasike dramske literature, Shawa treba ili potpuno aktualizirati i koncepcijski razraditi ili pak režirati tako da se u prvi plan stavi izvornik, dakle sâm tekst.

U slučaju ove predstave pokušao se naći srednji put, odnosno pokazati punina Shawova teksta i dodati suvremen redateljski akcent, no rezultat nije urodio potpuno zadovoljavajućim plodovima. Naime, u nekim nam se dijelovima čini da su redateljski zahvati koji bi trebali naglasiti neke suvremene pojave u komadu u nerazmjeru s dionicama u kojima se Shawov tekst pušta na scenu, pa publika ima dojam da prisustvuje britanskoj ekranizaciji klasična.

Dobri, ali ne izvrśni Daria Lorenzi Flatz odličan je izbor za glavnu ulogu, koju je vrlo kvalitetno interpretirala. Jedina je zamjerka transformacija govora Elize Doollittle, nipošto nevažna za predstavu. U drugom dijelu, kad Eliza najprije govori umjetno uvježbano, a zatim opušteno, jezikom koji je upravo svladala, govor nije problematičan; no u prvome dijelu, gdje se pokušava simulirati njezin govor ulice, po-najviše zbog prijevođa Marka Marasa, a ne zbog režije, nije postignuta primljivost, odnosno životnost, jer Eliza, odnosno Daria Lorenzi Flatz, govori hibridom uličnog jezika koji ne postoji, što rezultira nerazumljivošću na prvoj, osnovnoj recepcijskoj razini.

Siniša Popović uvjerljivo je utjelovio britanskog džentlmena. Njegovoj se dosljednosti i kvaliteti ne može prigovoriti, no s tom ulogom nije napravio veći ili zanimljiviji pomak koji bi se pamtilo kao izvanredan. To se može reći i za ostale članove ansambla. Bili su dobri i dosljedni, pa onoga tko voli ono što se rado naziva ‘klasičnom predstavom’, s nekoliko suvremenih akcenata, ‘Pigmalion’ neće razočarati.