-
Ne bih rekao oštar, ali neke je stvari potrebno naglasiti. Kod nas se legitimiraju bespravni graditelji, zove ih se u televizijske emisije, a to je kao da pljačkaša banaka zovete na televizijski razgovor o bankama. Stručnjaci za prostorno uređenje danas su bez posla, a prostor je gorući problem. Danas je zanimljiv trend da o urbanizmu najmanje govore ljudi koji se time profesionalno bave. Kad je nova Vlada došla na vlast, Udruga hrvatskih urbanista poslala je pismo spremnosti na suradnju na nekoliko ministarstava. Dobili smo pisani odgovor od ministrice zaštite okoliša i prirode Mirele Holy te indirektno od ministra gospodarstva Radimira Čačića, koji je pismo skrenuo na naše matično Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, od kojeg nismo dobili nikakav odgovor. Tako smo prije par dana dobili Nacrt zakona o postupanju s nezakonito sagrađenim zgradama, ali nismo sudjelovali u njegovoj izradi.
-
Udruga će ovoga tjedna na Izvršnom odboru formirati stavove i prenijeti ih Ministarstvu.
-
Podržavamo suočavanje s istinom. Postojanju bespravnih objekata u Hrvatskoj jednog se dana moralo pogledati u oči. Naravno da je svaka legalizacija u potpunoj suprotnosti sa suštinom našeg posla jer mi planiramo taj skromni, mali i osjetljivi hrvatski prostor te na racionalan i pametan način predviđamo njegovu uporabu. Svaka je bespravna gradnja odstupanje od onoga što mi radimo. U tom kontekstu, u nama se budi nada kad svakih 20-ak godina ta tema dođe na repertoar. Profesionalni smo idealisti, ali smo spremni na suradnju u sređivanju stanja koje je danas prisutno.
-
Ne možemo profesionalno pristati na to da se u prvih 70 metara bilo što amnestira zbog toga što je to prostor koji se u Hrvatskoj brani otkada je Urbanističkog instituta Hrvatske. A to je 65 godina. Kao Udruga donijet ćemo svoj službeni stav, ali osobno sam protiv.
-
Da. Ta pojava lakše se tolerira unutar naselja gdje već postoji tehnička infrastruktura, ali zauzimanje novih prostora izvan naselja, na obalama rijeka, mora ili jezera, apsolutno je nedopušteno.
-
Mislim da su njegova nastojanja i koncept razumni. I ranije je bio slab odaziv bespravnih graditelja jer su vremena teška. Nije bila navala bespravnih graditelja jer neki nemaju novca, a neki su uvjereni da se ionako ništa neće dogoditi. Najgore što može biti da se zaista ne dogodi ništa. No, jedanput se moraju riješiti zemljišne, katastarske knjige te pružiti istina o prostoru…
-
To je uvijek intrigantna i popularna tema. Problem je kad investitori krenu u akciju, uđu duboko u investiciju, a poslije saznaju masu podataka koji ih obeshrabre. Onda se još neko vrijeme bore ili naprosto odustanu. Svaka dva tjedna dođe nam neki već iscrpljen i prevaren investor.
-
Da, što se tiče i živaca i novca iscrpljen, a pod prevaren mislim na činjenicu da ne postoji mjesto na kojem investitor može saznati istinu o investicijskom procesu. To se stalno frizira. Mnogo nekompetentnih ljudi daje izjave koje za investitore imaju snagu nekakvog uvjerenja i to se podjednako događa i u tijelima državne administracije i u profesionalnim tvrtkama koje govore ono što investitori žele čuti, a ne ono što je istina. Vrlo malo ljudi zna profesionalno voditi projekt. Prijecujemo i da se nevjerojatno segmentirano govori o tome koje su prepreke za investiranje.
-
Čujemo toliko različitih pojedinačnih mišljenja koja nisu plod sustavnog istraživanja. Čuli smo tako da su Amerikanci rekli da treba smanjiti broj prepreka. Pa onda naši kažu da će smanjiti broj prepreka i pojednostaviti proceduru. To su političke floskule koje je jako popularno upotrijebiti u nekom intervjuu ili političkom programu.
-
Riječ je o velikoj zabuni i nepoznavanju suštine problema. Prvo, šutnja administracije tumači se kao pristanak. U nekom investicijskom procesu vi morate dobiti određeni broj mišljenja i suglasnosti u 30 dana i ako ne dobijete povratnu informaciju u tom roku, smatra se da se može izdati neka dozvola. To je besmisleno. Ne može se šutnja tvrtke od koje morate dobiti, primjerice priključak na kanalizaciju prihvatiti kao pristanak. To su realni investitorski problemi. Drugo, po raznim se ministarstvima, a investicijski proces je vezan uz nekoliko ministarstava, imenuju ljudi koji će investitore voditi kroz labirinte propisa i procedura, umjesto da se to pusti profesionalnim tvrtkama. U protivnom se još više birokratizira aparat i oduzima se kruh onima koji bi to eventualno znali. Nema šanse da se na taj način riješi problem.
Svaka dva tjedna dođe nam neki iscrpljen i prevaren investor
Broj barijera i suglasnosti, svih tih prepreka ne može se smanjiti unutar postojećeg zakonodavstva. Ono što je nekada bilo u nadležnosti jednog ministarstva, danas je u nadležnosti njih deset. Više se ne zna čija je zadnja. Primjerice, kad radite urbanistički plan, trebate više od 20 mišljenja.
Mislim da se ide s najboljom namjerom, ali u krivom smjeru. Fascinira me što ljudi to ne uočavaju. Svaka od ideja poput ove da se nekom investitoru dodijeli netko tko će ga voditi izgleda vrlo logično. No, neće se obistiniti. Investitori imaju povjerenja u državni aparat i naravno da to prihvaćaju jer misle da će tako brže riješiti taj problem. No, kod nas proces investiranja traje netolerantno dugo. Primjerice, Agencija za civilnu plovidbu želi elaborat kojim bi Ikea dokazala da je njihova zgrada određene visine, a prema prostornom i urbanističkom planu ne može biti viša od 22 metra. Zašto to ponovno dokazivati? Ministri žele riješiti problem administracije, ali način na koji to misle ne valja. To se ne može riješiti brzo, niti bez angažiranja struke i ozbiljnih zahvata.
To je vrlo dobar projekt jer država treba biti stjegonoša kvalitetnih poteza. Najvažnije je da država prva počne trošiti europski novac na kvalitetan način i da onda to bude poticaj svima ostalima.
Sigurno bi se zaposlio i dio arhitekata, građevinar, inženjera i drugih. Čini se kao višestruko dobar projekt.
Ne možemo o tome govoriti. To je kao da ortopedi pričaju o oftalmologiji. Ne želim upasti u zamku koju mi spočitavamo drugima.
Generalno, planove koji se tiču energetike i infrastrukture. Kod nas postoje aspiracije za projekte iz segmenta obnovljivih izvora energije i to pitanje ne bi trebalo biti podložno prosvjedničkoj pamfletizaciji. No, problem je što nemamo razvojnu koncepciju. Trebali bismo se zapitati kako mislimo da bi Hrvatska trebala izgledati za 30 do 50 godina, tko bi trebao u njoj živjeti, kakvu obrazovnu strukturu želimo i još mnogo toga. Odlučili smo se za eliti turizam, a nemamo kvalificiranu radnu snagu za rad u hotelima s pet zvjezdica, niti imamo škole koje je mogu proizvesti. Kad bismo se odlučili za novih 100 tisuća smještajnih jedinica, morali bismo se orijentirati na uvoz…
Naravno da bismo morali poboljšati školstvo, ali to je 20-godišnji proces. A što u međuvremenu? Ažirati jedini mogu doći jer su izvor visokokvalificirane radne snage koja je financijski prihvatljiva. Što će biti kad dođe 50 tisuća novih obitelji raditi u naše hotele? Jesmo li onda sačuvali prostor? Ili turistički identitet koji prodajemo? Nismo, nego smo doveli do obrata. Nemamo ljudje u Hrvatskoj, a kamoli kvalificirane i nemamo radni kapacitet za tako intenzivan turizam kakav želimo. Gdje piše da moramo imati 10 milijardi eura od turizma? Možemo raditi nešto drugo.
Hrvatsku može spasiti samo rad. To neće, niti može i jedna branša.
Hrvatska je mala zemlja koja se mora probiti svojom kvalitetom. Neki su vinari kvalitetno opremili svoje podrume i pripremili se za tržišnu bitku. Oni će biti i najspremniji kad Hrvatska uđe u EU. Neće tu biti dramatičnih promjena.
Tko je nespreman, loše će proći. Minijaturni smo u vinskoj proizvodnji i samim time nemamo izbora. Moramo biti orijentirani na visokokvalitetnu vinsku proizvodnju. Nikad nećemo moći po tako niskoj cijeni proizvesti neko pristojno vino kao što to mogu svjetske velesile.
