Dišnje mjesto sajma, otvara se i carstvo liturgijske opreme i devocionalija, to jest, nabožnih predmeta koji, tvrde znalci, potiču pobožnost osobe koja se njima služi ili imaju svrhu podsjetnika na religiozne misterije. U hrvatskom katoličkom puku, a to znači i na tržištu izlagača na TPT-u, to su sve zamislive vrste krunica, raspele, medalja, privjesaka, sličica i sličnih predmeta, čemu valja dodati i svu silu memorabilija. Uz solidan broj trgovaca-uvoznika jeftinog asortimana s Dalekog Istoka, lijepo je tu naći i pokojev istinskog domaćeg proizvođača.
Stol do stola imali su Ivan Trupković iz Brezja u Međimurju i Stjepan Cesar iz Marije Bistrice, inače konkurenti na tržištu devocionalija i sakralnih suvenira općenito, u privatnom su životu prijatelji. Proizvodnja im se oslanja na sirovine kao što su drvo, keramin (za lijevanje pogodan gips s keramičkim prahom) i porcelin. Uz standardne devocionalije, Trupković lijeva reljefe i kipove i po narudžbi. Cesar uz 30-godišnju tradiciju u proizvodnji sakralnih suvenira, u čemu sudjeluju i supruga Ljiljana, sin Bernardo i jedan radnik, izrađuje suvenire za prodaju u turističkoj sezoni na Jadranu. Ponosno ističe proizvodnju tradicijskih drvenih igračaka koje su od 2009. godine uvrštene na UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske nematerijalne baštine.
Trupković i Cesar bitno se razilaze u pristupu tržištu i plasmanu, iako im je obojici, kao i većini nazočnih izlagača, kulturno mjesto prodaje svetište u Mariji Bistrici. Koliko je Marija Bistrica mnogima u toj branši udarno prodajno mjesto, toliko im je Međugorje postalo razočaranje, jer se ne uklapaju u tamošnje uzance poslovanja i diktaturu uvoznika iz Kine i drugih tržišta. Dok Trupković u velikoj mjeri svoju robu distribuira veleprodajno kao dobavljač za trgovačku mrežu kao što su Kršćanska sadašnjost, Verbum, Sveta Klara i drugih preko kojih Crkva vrši svoju nabavu, Cesaru se glavnina kupaca javlja izravno u Mariju Bistricu gdje drži dvije suvenirnice.