Postaviti na scenu djelo ‘Idiot’ Fjodora Mihajlovića Dostojevskoga zahtjevan je zadatak, no redatelj Ivan Popovski izradio je ono najvažnije, donekle u filmskoj maniri, i dao prostor izvršnim glumcima.
‘Idiot’ Fjodora Mihajlovića Dostojevskoga svakako je velik i zahtjevan zalogaj za postavljanje na pozornicu. Katkad se čini da se takva kapitalna prozna djela ne mogu uprizoriti potpuno kazališno, izvedbeno i suvremeno. Razprave o tome česte su u kazališnom svijetu. Redatelju Ivanu Popovskom, školovanome na ruskoj kazališnoj akademiji Pjotra Fomenka, to je uspjelo u obliku onoga što bismo nazvali klasičnim uprizorenjem, to jest transponiranjem predloška na kazališne daske. Donekle u filmskoj maniri, Popovski je prilagodio roman odlično izvadivši najvažnije dijelove i oblikovavši likove. Osnovna i univerzalna poruka romana, svakovrsno ljudsko stradanje, u predstavi se zrcali koliko i u romanu i nije prenesena isključivo kazališno. To povlači raspravu o tome je li tematiku nužno transponirati u suvremen izvedbeni medij ili je legitimno i takvo čitanje.
Adaptacija takvih klasična dovoljna je da govori sama za sebe, osobito ako je majstorski režirana i ako su uloge podijeljene tako da je svakom članu ansambla dano da u punini zaživi na sceni. Ponajprije se to odnosi na glavne uloge: izvrsnu Ninu Violić kao Nastasju Filipovnu, u interpretaciji drukčijoj od dosadašnjih, uvijek odličnih i bogatih kreacija. Njezina je Nastasja Filipovna lišena svake ironijske distance, otvorena je onomu što se danas, zbog silnog straha od patetike, gotovo panično izbjegava – emocijama – i doista je tragična u pozitivnom i punom bijele noći. Ne radi se o organiziranom spektaklu, nego daru prirode koji St. Peterburgu u to vrijeme uskraćuje mrak. Od zalaska Sunca oko 22 sata i svitanja oko 5 sati po St. Peterburgu se može šetati bez paljenja svjetala. Javna rasvjeta nije potrebna jer sumrak osvjetljava ulice. Za tamošnje stanovnike počinje vrijeme slavlja i mnogi parovi za ‘bijelih noći’ odlučuju se vjenčati.
