Manja potrošnja sigurno nije posljedica racionalizacije i promjene svijesti u Hrvatskoj, nego krize koju vrlo lako možemo nazvati trajnim stanjem koje neće proći ako nešto ne napravimo. Hrvatski potrošač jednostavno je ostao bez novca.
Potrošači su se prilagodili novim uvjetima i zapravo profitirali jer su željeli, i dobili su, veću mogućnost izbora, povoljnije cijene, s pravom su naučili inzistirati na raznolikosti, kvaliteti ponude te na stalnim novostima.
U dugoročnom će se razdoblju mnogi koji troše iznad svojih mogućnosti postupno otrijezniti zbog osiromašenja, možda će im porasti i kritička svijest pa će si postavljati pitanja poput: ‘Treba li mi doista nov televizor?’
Potrošačke trendove obilježavaju razvoj intenzivne potrošnje, porast potrošačke ovisnosti, komercijalizacija nostalgijnih sjećanja, ali i pojave politizacije poput projekata ‘kupujmo domaće’ sa šoping-centrima. U Njemačkoj i Belgiji postoje ulice iz kojih su izbačeni svi sadržaji osim dućana s top-brendovima i takvi gradovi navečer su pusti. Sadržaji se mogu naći samo na lokacijama specijaliziranim za zabavne sadržaje. Donedavno smo u američkim tinejdžerskim filmovima, poput ‘Štakora iz shopping centra’, gledali kako ekipa besposličara krate bogu dane cjelodnevnim boravcima u tim zatvorenim prostorima. Danas hrvatske djevojke odrastaju u takvim prostorima gledajući izloge i ispijući kave. U centrima ima puno više ‘šetača’ koji ništa ne kupuju, od pravih kupaca kojih je samo 30 posto od ukupnog broja posjetitelja. Oni pak koji imaju novca, odlaze u šoping u London, Pariz ili New York.
Dugoročno će se smanjiti broj trgovačkih centara, profilirat će se i smanjiti cijena robe zbog porasta konkurencije, a ‘bezglavi konzumerizam’ postupno će prijeći u ‘razumni konzumerizam’. Pozitivne crte trgovačkih centara sadržane su u mogućnosti brže, koncentriranije i raznovrsnije, pa i jeftinije, kupnje u kraćem razdoblju, a negativne bi bile preorijentiranje iskorištavanja slobodnog vremena u lažne društvene prostore gdje se stvara iluzija društvenosti i javnih prostora. Mnogi roditelji redovito vode svoju djecu upravo u atrakcijama prepun trgovački centar umjesto da s njima odu na izlet, bave se nekim stvarnim aktivnostima i stvaraju autentične događaje. Preobilje trgovačkih centara stimulira i olakšava kupnju, a s druge strane, neprestanim stimuliranjem potrošnje postupno se i neizbježno osiromašuje stanovništvo koje zbog pritiska potrebe kupovanja gomila nepotrebne stvari.
Financijska kriza, prelivena na mikrodrustvenu svakodnevnicu tisuća obitelji i pojedinaca, mora rezultirati i promijeniti u potrošačkim navikama. No ne treba zanemariti prirodu simptoma potrošačke želje na kojemu počiva povijest potrošačkog kapitalizma unatrag stotinjak godina. Želja je iracionalna, nikada ne može biti do kraja zadovoljena i reklamno-marketiška industrija, kao jedna od pokretačkih snaga suvremenog kapitalizma, upravo profitira na trajnom proizvođenju modela kako želju pretvoriti u pseudopotrebu, u normativni obrazac. U tom smjeru već se desetak godina intenzivno razvija grana tzv. neuromarketinga. Tragati za društvenim posljedicama konzumerizma u sferi navodno neodgovornih pojedinaca metodološki je pogrešno. Odgovori na ova pitanja strukturalno-ideološki su i prizivaju sistemsku, političko-ekonomsku razinu analize. Uostalom, suvremena potrošačka kultura samo je pozadinska, neodvojiva strana neoliberalnog kapitalizma.
