Kada bismo mogli oživjeti najstarijeg pronadenog konja, a riječ je o vrsti Sifrhippus sandrae koja je živjela na početku eocena, dakle prije 55,8 milijuna godina, sigurno ga ne bismo povele na današnje hipodrome i konjičke utrke. On bi tamo najvjerojatnije poginuo pod kopitima pripadnika svoje vrste ili pod nogama gledatelja. Taj najstariji predak današnjih konja, naime, gledao bi se oči u oči s vašom kućnom mačkom ili manjim psom sa svojih 8,5 kilograma i desetak centimetara, pa bi mu štalu mogli napraviti i od veće kartonske kutije. No, kako stvari stojte još je zanimljivija futuristička prognoza da bi se pod utjecajem globalnog porasta prosječnih vrijednosti temperatura današnji konji, ali s njima i ljudi, te ostali sisavci trebali smanjivati. Čini li vam se to pomalo suludim, posebice u kontekstu činjenice da su s razvojem medicine, higijene, tehnologija i masovne proizvodnje hrane, ljudske jedinke postale znatno dugovječnije, više, teže, zdravije i to već u usporedbi s populacijom koja je živjela samo 100 godina prije nas?! No, krenimo redom.
Paleontološka istraživanja američkih znanstvenika pod vodstvom Rossa Secorda objavljena početkom ove godine u časopisu Science pokazuju zanimljive izmjene veličina toplokrvnih životinja, i to u zavisnosti od klimatskih promjena. Pročuavajući ostatke drevnih konja pronadenih u Sjevernoj Americi znanstvenici su otprilike uspjeli rekonstruirati njihov razvoj kroz milijune godina i da stvar bude uzbudljivija taj razvoj nije nimalo linearan. Dakle, spomenuti konjić u početku eocena bio je jedva 8 kilograma težak, a onda je postao čak i manji! Naime, kada govorimo o eocenu riječ je o periodu od čak 20 milijuna godina, koji uglavnom karakterizira visoka koncentracija ugljičnog dioksida koja je dovela do povećanja temperatura od 10-ak Celzijevih stupnjeva. To je, vjeruje znanstvenici, izravno utjecalo na masu konja. A tek kada se Zemlja počela malo hladiti, a prosječne temperature padati na slične današnjima, životinje su postajale sve veće i veće i narasle do današnjih veličina. Upravo to je prvi važan dokaz, pokazuju ova istraživanja, da temperature izravno utječu na veličinu tijela sisavaca. To je, dakako, zanimljiva teza u doba kada bilježimo rast prosječnih globalnih temperatura, pa se vrijedi zapitati hoće li našim potomcima biti dovoljan konfekcijski broj današnjeg djeteta, te hoće li mu doista današnji omanji stan postati palača?
No, hipoteza nije nova jer o njoj govorio i Bergmanovo pravilo prema kojem manje životinje žive u toplijim klimama, a veće u hladnijim. Riječ je o tezi njemačkog biologa Carla Bergmanna iz 1847. godine, koji je primijetio da unutar istih vrsta toplokrvnih životinja, populacije s manjom masom i težinom žive u toplim klimama u blizini ekvatora, dok su populacije masivnijih jedinki iste vrste pronađene dalje, u hladnijim područjima. To je zbog činjenice da velike životinje u pravilu imaju veće tjelesne mase, što rezultira većom proizvodnjom topline. Veća masa, znači više staničnih jezgri koje kao nusprodukt svojih metaboličkih procesa proizvode toplinsku energiju. Znači, što više stanica neko živo biće ima, proizvodi više topline. No kvaka je u tome da vam je za opstanak u tropskim krajevima nužna sposobnost ispuštanja topline u okolinu, a u hladnima sposobnost da smanjite taj gubitak. Stoga veće životinje obično imaju manju površinu volumena ili kože u odnosu na tjelesnu masu, a taj je odnos površine i obujma opisao Galileo još 1630. godine.
