Nije glavna dilema između nasilja i nenasilja

Riječ je o manjim pomacima, ne o istinskoj promjeni. Ovaj ‘meki’ pristup nije dao neke velike rezultate. Onda opet nedavno nasilje u Egiptu i Libiji također nije donijelo željene rezultate. Prvim pitanjem tražite da kažem ‘da, potrebna je neka vrsta nasilja’, a drugim ispada da ni to nije dovoljno.

U ovim konkretnim situacijama nije dovoljno, no pitanje je može li se uopće bez nasilja. U slučaju Ghandija, pa i Mandele, iza njih je bila jedna velika količina nasilja. Nekad je deklaratorna razina nenasilja zapravo nasilje u smislu da se ne prilagođavaš sustavu i da ga dovodiš do urušavanja. U nekim državama Latinske Amerike velike promjene nisu došle velikim nasiljem, ali ako me pitate je li neka ključna promjena uopće moguća, da ne vjerujem u to, onda ne bih niti radio, niti djelovao niti živio.

Dakle, je li moguća bez nasilja? Već sam pokušao odgovoriti, i jest i nije. Nije moguća bez nasilja jer vidimo da pokrete često kooptiraju oni protiv kojih je usmjeren, ali je moguća bez nasilja zato što su neki pokreti uspjeli izvojevati određene pomake. Nije glavna dilema između nasilja i nenasilja, nego što će jedno i drugo proizvesti, što poslije.

Kako vidite razvoj kapitalizma, mislite da će se urušiti, prilagoditi, promijeniti…? Postoji ona teza Frederica Jamesona da možemo zamisliti sve, pa i kraj svijeta, ali ne i kraj kapitalizma, jer su tržišni odnosi sve isprepleli, pa čak i međuljudske odnose. Ali ako je budućnost kapitalizma, onda budućnosti neće biti.

Što mislite o ovoj tezi popularnoj u ‘novim’ tržišnim ekonomijama, pa i Hrvatskoj, da postoje dobar i loš kapitalizam, degenerirana domaća verzija i izvrsna zapadnjačka? To je zapravo najveći mit kojem svjedočimo u razdoblju tranzicije. Poput predstavljanja EU kao jedinog jamca mira, tako vlada i mit o divljem kapitalizmu i onom s ljudskim licem. To ne može biti dalje od istine, primjer je korupcija. Upravo je tvrtka iz EU umiješana u jednu od najvećih korupcijskih afera kod nas, Inu; imate i Hypo banku. Bivši francuski predsjednik Chirac osuđen je zbog korupcije, a njemački Wulff je odstupio zbog korupcije. Dakle, ta teza ne stoji, kao ni ona o većim radničkim pravima u EU. Montijeva Italija ide u smjeru radikalnog kršenja tih prava, kao i druge zemlje gdje se produljuje radni vijek i pokušava uvesti fleksisigurnost, odnosno lako otpuštanje, ali ne i lako zapošljavanje. O tome treba govoriti kada je riječ o nekom tobože boljem kapitalizmu vani. Postoji samoobezvjeđavanje, mi mislimo, kao i cijela Istočna Europa, da ne možemo biti sami, nego nam treba netko drugi da se ne pobijemo i ne budemo korumpirani.