Razdoblje, i ono, bez obzira na ponešto novije istraživačke građe, čini okosnicu njegovih kompletne argumentacije. Većina prigovora njegovih protivnika odbacuje se prizivanjem ove ili one situacije iz Velike depresije i podsećanjem na stajališta i metode njegovog velikog učitelja Keynesa. Ipak, i ono što se događa otkada je počela kriza ide, barem na načelnoj razini, u korist Krugmanu. Zemlje koje su se odlučile na štednju i rezanje, najviše zapravo u Europi, bilježe sve gore i gore rezultate, dok njegova Amerika, koja je usprkos onome što Krugman misli u velikoj mjeri usvojila kejnezijanski pristup, bilježi osjetno bolje rezultate. To što oni nisu na očekivanoj razini i što ih se smatra nedovoljnim, moglo bi se reći slijedom Krugmanovog razmišljanja, posljedica je polovične opredijeljenosti za Keynesa i državnu intervenciju, odnosno pokušaja mirenja dviju suprotstavljenih škola misli izmiješanom praksom. I upravo je to, iznad analize uzroka i ponuđenih riješenja, kontekstualna bit ove knjige. Krugman se zapravo obraćava s kompromisom svoje vlade više nego što dokazuje da je on u pravu, knjiga je donekle i rezultat svojevrsnog razočaranja autora u odlučnost administracije Baracka Obame.
S druge strane, može se u pitanje dovesti njegovu fascinaciju Velikom depresijom, ključnim primjerom uspješnosti kejnezijanstva, sasvim nevezano uz pobornike štednje. Amerika je iz Velike depresije izašla zahvaljujući najvećem ratu u povijesti čovječanstva i činjenici da je nakon njega bila najindustrijalizirana zemlja na svijetu bez ikakve konkurencije. Dobre rezultate američke ekonomije u tom razdoblju ne može se stoga gledati izvan toga konteksta, kao i konačni izlazak iz Depresije. Amerikanci su, pak, cijepljeni od takvog pogleda jer zadire u bit njihove općenitosti svojim verzijom kapitalizma. Krugman, naime, navodi nekoliko vrlo prosperitetnih desetljeća nakon kraja rata kao dokaz uspješnosti kejnezijanskoga koncepta: ‘Možete lamentirati nad činjenicom da oporavak nije trajao vječno, ali ništa ne traje vječno… Činjenica je da smo imali gotovo dvije generacije više ili manje adekvatne zaposlenosti i podnošljive razine nejednakosti nakon Drugoga svjetskog rata, i možemo opet.’
