EUROHERC

Roditelji, arhitekt i apstraktna slikarica, razveli su se dok je Dov još bio dijete. Rano su mu dijagnostirani poremećaj pozornosti i disleksija, međutim, već od mladih dana krenuo je kompenzirati sve svoje ‘nedostatke’ poduzetništvom. Prodavao je, primjerice, kišnicu u praznim bocama od majoneze i školske novine koje su druga djeca pisala, a na kojima je on zaradivao 20 centi po komadu. U srednjoj školi već je uvozio američke majice Fruit od the Loom za svoje kanadske prijatelje, njegova ljubav za odjeću je rođena. Nakon što je upisao sveučilište Tufts blizu Bostona (od kojeg je kasnije odustao), došao je na ideju da proizvodi prave američke majice u Americi.

Rani devedesetih posudio je 10 tisuća dolara od tate i preselio se u Južnu Karolinu kako bi naučio kako se proizvode majice te je, kako pišu brojni medijski izvori, počeo prikupljati novac od majki bivših djevojaka (‘Diplomac’ je očito bio na njegovoj listi omiljenih filmova, jer je spomenute žene godinama kasnije nazvao Gospođama Robinson). Prve majice pod brendom American Apparel proizveo je 1991. Tvrtka je rasla i padala te se najmanje jednom u ranim godinama reštrukturirala da ne bi propala, sve do 1997. kada je jedna Charneyjeva dizajnerska linija postala popularna. Iste je godine preselio tvornicu u Kaliforniju. Od početka Charney je postao popularan po naprednoj socijalno osjetljivoj politici prema radnicima. Ponudio je fer plaće, sa zdravstvenim osiguranjem za obitelji zaposlenika, te besplatne pozive u strane zemlje za radnike imigrante. Tvrđio je da to ne radi zbog filantropije, već zato što su zadovoljni radnici bolja poslovna strategija. Također je smislio ‘timsku proizvodnju’, koja se oslanja na timove radnika koji rješavaju narudžbe prema prioritetima. Strategija je pridonijela tome da utroši proizvodnju sa samo 20 posto više zaposlenika, što je dovoljno da tvrtka s oko 10 tisuća zaposlenih postane najveći poslodavac u tekstilnoj industriji u Americi.

U početku je American Apparel bio samo proizvođač, međutim, 2003. kompanija se proširila na maloprodaju s prvim trgovinama u Montrealu, Los Angelesu i New Yorku te postala instant-senzacija među mladim ljudima. Do 2005. prihodi su narasli na više od 200 milijuna dolara, a kompanija je bila među najbrže rastućim američkim tvrtkama, s trogodišnjim rastom od 440 posto te jedna od rijetkih izvoznika tekstila ‘Made in USA’. Godinu kasnije Charney je prodao tvrtku za 360 milijuna dolara zasebno osnovanoj kompaniji, koja je u stvari služila da tvrtku izvede na burzu. Charney je ostao vlasnik većine dionica i postao CEO i predsjednik American Apparel Inc.-a, a svi zaposlenici na dar su dobili paket dionica.

Jako brzo Charney je počeo dobivati nagrade i priznanja za svoj rad. Njegov poslovni model osvaja je simpatije širom svijeta, a brend koji obilježavaju jednostavni krojevi i čiste boje postaje popularan u svijetu. Britanski The Guardian 2008. proglašava American Apparel brendom godine, a Charney dobiva dizajnerske nagrade koje su nekoć išle modnim velikanima poput Calvina Kleina i Oscara de la Rente i prestižne marketinške nagrade.

Koliki je njegov utjecaj na brend? On ima glavnu riječ u svemu, od dizajna i proizvodnje do brendinga i oglašavanja. S obzirom da voli fotografiju, sam je fotografirao brojne oglase s tinejdžerima u seksualno provokativnim pozama. Kompaniju je tužilo desetak bivših zaposlenica i modela, od kojih jedna za 240 milijuna dolara, a tužba je uključivala sve sočne detalje poštenoga američkog seks-skandala, uključujući neautoriziranu objavu golih fotografija i lascivne SMS poruke. Naime, on ju je fotografirao golu u spavaćoj sobi, a nakon što ga je tužila, te su iste fotografije slučajno puštene po internetu potpisane frazom ‘Misli te da sam zaradila 240 milijuna?’ Charney tvrdi da nije odgovoran za fotografije i da su sve tužbe samo pokušaj da se protrese njegova kompanija te da nemaju osnove u stvarnosti. Možda bi mu i vjerovali da nema jednog naročito štetnog članka koji je još 2004. izišao u časopisu Jane i koji portretira Charneyja kao seksualno opsjednutog ma-

American Apparel je 2007. postavio dva ogromna billboarda u New Yorku i Los Angelesu koja su prikazivala zamrznute kadrove iz filma ‘Annie Hall’ Woodyja Allena, a da se potonjeg ništa nije pitalo. Ako se Charney nadao da ga stari Woody neće skužiti, možda bi bila dobra ideja da plakati ne pokazuju upravo scene s redateljem ispod kojih je pisalo ‘The High Rabbi’. Charney inzistira da je imao najbolje namjere. Kako je rekao, Allen je Židov, i sam je Židov i htio je billboardom samo komentirati nepravedan medijski tretman koji su njih obojica imali. Charney je lijepo kasnije objasnio da se samo htio malo našaliti. Ipak, šala ga je koštala pet milijuna dolara.