Koliko god osuđivali gastrosnobove, oni su tu da nam olakšaju odabir pravih namirnica i restorana. To su ljudi kojima sol nije samo sol, na spomen makaronu u svijest ne dozivaju tjesteninu, egzotična hrana za njih (više) nije egzotična, kupuju organsko, što su odobrele samo njihove kumice, suvereno laprdaju o biodinamičkom uzgoju vina, imaju stajalište o svakoj pojedinoj sorti i svakoj pojedinoj berbi, o mljeku gravidne i krave u vulgaris stanju, pjenici i posteljici, a umjesto hrvatskih izraza preferiraju francuske kulinarne jezične vratolomije.
Razlika između gastrosnobova i obožavatelja hrane, ili kako Anglosaksonci to nazivaju ‘foodija’ ili ‘food–geekova’, jest u tome što su ovi prvi nadmena, ponosna vrsta koja na hranu i doživljaj hranе gleda kao na sredstvo potvrde svoga društvenog statusa. Što više jedu, to više vrijede, a što više znaju, to su moćniji. A jesu li? Zapravo, da. Mislim, moćniji. Naime, dobra je stvar sa snobovima to što u većini sudjeluju u rastu potentne kategorije gastronomskih hrana koja će u iduće tri godine na svjetskoj sceni doživjeti prihodovni rast od trideset posto. Ne treba zaboraviti ni to da zbog lakoće pripovijedanja ili, bolje rečeno, nametanja svojih gastronomskih stajališta postaju vrijedan izvor informacija za one koji se bave gastrobiznisom te posredno sudjeluju i u kreiranju trendova u cijeloj industriji. Valja dodati i to da, baš kao što je slučaj i sa snobovima bilo koje vrste, i gastrosnobovi postaju vrijedan izvor znanja zbog kojih bi se mogao opametiti i običan puk.
Povijest patologije svjetskih gastrosnobova, prema stranici snobsite.com, i nije tako davna te seže do vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Kako navodi spomenuta stranica, za takvu ‘snoberiju’ valja kriviti ni manje ni više nego američke vojnike koji su se usred ratnog pakla malčice uspjeli pozabaviti i europskom kulturom, ponajviše francuskom gastroscenom, te turiste koji su nakon primirja pohrli istraživati europsko kulinarstvo naslijede. Istraživanje je u tom slučaju ključna riječ, jer su se tako prometnuli u punokrvne snobove za razliku od onih rođenih sa srebrnom žlicom u ustima kojima je bilo bitno samo to da im posluga servira ‘fancy’ hranu koju ne jede niži sloj, a odgovor na pitanje što je to točno na tanjuru bio je posve nevažan.