Novoimenovani predsjednik Uprave Đuro Đakovića u slavonskobrodskoj tvrtki vidi velik potencijal i želi napraviti ozbiljnu industrijsku priču koja se oslanja na lokalne ljude i kooperante.
Za dobrim se konjem praši, slikovito je opisao odlazak predsjednika Uprave Instrumentarije Vladimir Kovačevića njezin vlasnik i sadašnji čelnik Vinko Barišić. Iako je, prema ugovoru, na čelu jedine hrvatske tvrtnice medicinskih implantanata trebao ostati četiri godine, za Kovačevića je ‘poziv iz Vlade’ da preuzme kormilo slavonskobrodskoga Đure Đakovića bio prevelik izazov, a za Barišića dovoljno dobar argument.
Iako je općepoznato da je nova vladajuća garnitura čelna mjesta u državnim poduzećima (premda je Đuro Đaković u 45-postotnome državnom vlasništvu) podijelila stranačkim pripadnicima i bliskim prijateljima, a da je za kadroviranje u industriji uglavnom nadležan HNS-ov prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, Kovačević kaže da nije član nijedne stranke i da oni koji su ga postavili od njega očekuju isključivo rezultate. Do formalnog imenovanja u Upravu Đuro Đakovića Holdinga nije htio ništa govoriti, a ni sada ne želi izljetati s konkretnim potezima zbog burzovne kotacije. Kaže samo da u Đuri Đakoviću vidi velik potencijal i da želi napraviti ozbiljnu industrijsku priču koja se oslanja na lokalne ljude i kooperante.
Ne može se poreći da je uistinu pokazao rezultate u dvije godine mandata u Instrumentariji. Nakon što je Barišić kupio posrnu tvrtnicu, Kovačević je početkom 2010. došao na čelo tvrtke i uspio preokrenuti negativan trend poslovanja. Kad je došao, tvrtka je bila u gubitku od 9,7 milijuna kuna, a ostavlja je s malom dobiti, udvostručenim prihodom, izvozom koji se povećao više puta i s 14 novih certificiranih proizvoda, što u medicini nije jednostavan proces.
Do dolaska u Instrumentariju Kovačević je pet godina proveo u Hrvatskoj udrusi poslodavaca, u kojoj je bio direktor udruga metalne, kemijske, tekstilne, drvne, papirne te elektroindustrije koje je povezao u novoosnovanu CRO industriju. U HUP-u je bio i direktor Nacionalnog centra za klastere i strastveni promicatelj klasterizacije. Kad je osjetio da je u HUP-u ‘završio misiju’, odlučio je promijeniti posao. – Počeo sam po abecedi birati brojeve iz imenika. Prvi je bio Barišić, koji mi je ponudio posao – kaže Kovačević.
Barišić je smatrao da je riječ o energetičnome menadžeru željnom dokazivanja i stoga dobrim kandidatom za vođenje tvrtke koja je bila u problemima. To što je vlasnik bio zadovoljan njegovim radom nije neočekivano, no na kraju je ljubav procijetala i sa sindikatima. Na početku, čim se pojavio s pojmom ‘restrukturiranje’, prestrašeni i očajni radnici dočekali su ga na nož. – Sve je odradio korektno, bio je kooperativan i njegov plan ozdravljenja na kraju je uspio. Čak smo potpisali prvi kolektivni ugovor – kaže sindikalist Josip Juričić. Kao čovjek je, dodaje Juričić, simpatičan i ambiciozan ‘fajter’.
Kovačević je sa sindikatima u Instrumentariji pokazao dobre pregovaračke vještine, što će mu dobro doći u Đuri Đakoviću, kojim su godinama vladale struje lokalnih političara, sindikata itd. Zasad nema konkretnih komentara na Kovačevićev račun i sa zanimanjem se očekuju prvi potezi, no u sindikatu već iznose zamjerku da više nijedan član Uprave nije iz Slavonskog Broda.
Možda upravo zbog toga Kovačević kao jedan od razloga zbog kojih je prihvatio novu funkciju ističe to što je Slavonac i dobro razumije podneblje. Doduše, iz Osijeka je. Inače, s njim je u Upravu Đure Đakovića došao i Marko Bogdanović iz Leda, a Tomislav Mazal, inače suprug Čačićeva zamjenice Tamara Obra dović Mazal, jedini je zadržao položaj u Upravi. Kovačević je cijelu profesionalnu karijeru povezan s preradivačkom industrijom. Karijeru je počeo u MIO-u d.d. (Metalskoj industriji Osijek). Početkom 2004. preuzeo je položaj predsjednika Uprave tvornice metalnog namještaja Jadran TMN d.d., gdje je također restrukturirao i konsolidirao poduzeće, odakle je prešao na profesionalnu funkciju u HUP.
Iako je Đuro Đaković mnogo već zalogaj od svih dosadašnjih Kovačevićevih poslova, on smatra da je važno unijeti strast u posao i to prenijeti na dobro odabrane suradnike, pa da onda veličina tvrtke nije presudna. Strast za poslom i borbenu duh Kovačevića duguje i nogometu. Do 18. godine branio je za NK Osijek, a amaterski se nogometom bavio do tridesetih. To mu je iskustvo, kaže, probudio natjecateljski duh i naučilo ga da dobro podnosi poraze te da ne ‘odleti u nebo’ nakon pobjede.
