Optimalni modeli štednje za građane i poduzetnike

Mističan i samouvjeren zaključak da je oporavak iza ugla, jasno samo valja pratiti njegovu recepturu. A taj recept nije teško pogoditi, riječ je o sustavu razmišljanja dosljednom svim dosadašnjim medijskim istupima poznatog ekonomista, koji smatra da država treba ‘uskočiti’ tamo gdje je tržište zapelo i stvaranjem novih radnih mjesta kroz izravne investicije i razlazom s mantrom štednje, robusno pokrenuti ekonomiju koja se muči sama sa sobom. Štednja se, smatra Krugman, koristi u trenucima ekonomskog buma, ne kad je ekonomija na koljenima.

Krugman se kroz knjigu obračunava s tri ključna prigovora svojih protivnika kako bi predstavio svoje gledište – da dosadašnji programi državnog trošenja (poticaja ekonomiji) nisu dali željene rezultate, da povećavanje proračunskog deficita potkopa povjerenje privatnog sektora i da nema dovoljno kvalitetnih projekata u koje bi se moglo ulagati.

Lakoća kojom odbacuje argumente svojih protivnika pomalo je zapanjujuća, premda vjerojatno točna. Tako u prvom slučaju nije problem u neefikasnosti dosadašnjih programa državnih poticaja, nego u njihovom nedovoljnom opsegu (predsjednik Barack Obama na početku je svog mandata osigurao 787 milijardi dolara težak paket poticaja ekonomiji). Bio je premašen, drži, i loše osmišljen, što su on i njegov suborac Joseph Stiglitz, podsjeća, tada (2009.) i rekli. Pozabavio se Krugman i svojim kolegama, tvrdnjom da je ekonomska profesija izgubila kompas u proteklih 30 godina, jer su današnji problemi već uspješno rješavani 30-ih godina prošlog stoljeća, a svi koji se s tim ne slažu za Krugmana su ideološki ili politički obojeni i ne razmišljaju u okvirima čiste ekonomske logike. Upravo zato što donosioci odluka iracionalno vjeruju onome što je sada konvencionalna mudrost, konceptu štednje, Krugman se svojom knjigom želi obratiti široj javnosti i na taj način napraviti pritisak na vlastodršce: ‘Ono što pokušavam ovdje napraviti jest, zapravo, ići preko Ozbiljnih Ljudi koji su nas, iz tko zna kojih razloga, povelj pogrešnim putem, uz ogroman trošak za naša društva i naše ekonomije, i pokušati apelirati na informirano javno mnijenje u želji da počnemo raditi pravu stvar.’

Kao argument toj tezi navodi niz istraživanja mlade generacije ekonomista koja su pokazala kako je državna intervencija pomogla rješavanju krize u prošlosti. ‘Sada je vrijeme kada vlada mora trošiti više, ne manje, sve dok privatni sektor ne bude spreman nositi ekonomiju ponovo naprijed’, piše, izvodeći analogiju ekonomije s motorom u automobilu. Motor je, tvrdi, u dobrom stanju, problem je u alternatoru, i tu može pomoći iskra državne intervencije. Protuargumente, kojima se ipak bavi, koliko god nevoljko jer ih ne smatra pretjerano utemeljenima, glatko odbacuje, iako ih barem uzima na znanje. Da, smatra Krugman, preveliko zaduživanje države je opasno, ali o tome treba brinuti kasnije, sada to nije prioritet. Potvrđu svog razmišljanja, opet, nalazi u prošlosti i razdoblju prije Drugoga svjetskog rata kad je vrijedio koncept ‘troši sada, plati kasnije’.

Ima, jasno, i vrlo konkretnih stvari koje Krugman nudi vlasti voljnoj slušati. Može, primjerice, saveznim državama i lokalnim vladama pomoći u zapošljavanju već otpuštenih radnika, poput 300 tisuća školskih učitelja, ili pokrenuti investiranje u infrastrukturu poput cesta, željeznica i vodovodnih sustava. Što se monetarnog dijela priče tiče, Krugman poručuje središnjoj banci, Fedu, da cilja na četiri posto inflacije, ne dva kao dosad.

Ono što Krugman nudi u svojoj novoj knjizi sasvim sigurno nije ništa novo, sustav je to razmišljanja bezbroj puta predstavljen kroz njegove kolumne u New York Timesu, kao i niz drugih medijskih istupa. Krugman je predani kejnezijanac koji ni u jednom trenutku ne odustaje od svog pogleda na ekonomsku krizu i ono što se događalo proteklih nekoliko godina, odnosno sada već petu godinu. Zato i ono što predstavlja u End This Depression Now nije nikakva revolucija, prijedlozi su prokušani koncepti iz vremena Velike depresije, kojom je autor, stječe se dojam, pomalo i opsjednut. Kroz cijelu se knjigu protežu paralele na to.

Osim što smatra da države danas moraju trošiti više, Krugman savjetuje da ne treba biti bojažljiv kada je u pitanju oprost dugovanja cijeloj vojsci ljudi opterećenih hipotekama koje ne mogu više plaćati. Na prigovor da će olakšavanje dugovanja izgledati kao nagrađivanje rastrošnih, odgovara – prebolite, ekonomija se ne vrti oko morala.