Hrvatska mora realno sagledati svoje prednosti na tržištu EU

Europski ekonomski problemi nisu nerješivi premda su mogući razni scenariji, od raspada eurozone do brzog oporavka. Hrvatska u svakom slučaju mora biti spremna privući investitore, rečeno je na konferenciji ‘Budućnost EU: nepredvidljivi događaji na financijskom tržištu’. Iako su jedna od brojnih prepreka privlačenju investicija, viški porezi ne moraju nužno odbijati potencijalne investitore, napomenuo je u uvodu u svoje predavanje ‘Kako strani ulagači vide Hrvatsku’ Davor Šustar iz Adriatic Business Consultinga na konferenciji, koja je prošlog tjedna održana u organizaciji Adriatic Business Consultinga u suradnji s Liderom.

Veće prepreke su glomazna birokracija, slabi poticaji ulaganjima, prodavanje umjesto iznajmljivanja zemlje u industrijskim zonama, malo tržište, skuplja radna snaga od neposredne okoline, loša gospodarska vidljivost Hrvatske u inozemstvu (nedostaje konferencija, brošura, informacija itd.) i veliki troškovi financiranja, objasnio je Šustar. Svoju tezu o porezima potkrijepio je listom najkonkurentnijih zemalja, na čijem su vrhu zemlje s visokim porezima, poput Švicarske i nordijskih zemalja.

S druge strane, prednosti Hrvatske u očima stranih ulagača su skoro članstvo u Europskoj uniji, geografska pozicija, nizak politički rizik, razvijeni ljudski i prirodni resursi, dobar međunarodni ugled zemlje i, možda kontroverzno, percepcija Hrvatske kao regije Austrije ili Italije, što sa sobom može nositi opipljive gospodarske koristi.

Mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni i činjenice da svaki racionalni potencijalni ulagač ulaganje, primjerice greenfield ulaganje, uspoređuje s drugim potencijalnim ulaganjima fisknog prinosa, upozorio je Šustar. Isto tako, svijest o nužnosti diverzifikacije ulagačkog portfelja je slaba, a kao što je u kasnijem predavanju dodatno naglašeno, diverzifikacija je ključna za dugoročnu održivost i isplativost portfelja. Christian Vassali iz švicarske banke za privatno bankarstvo Union Bancaire Privee rekao je da nema jedinstvenog profila rizika te je stoga jedna od temeljnih zadaća privatnog bankarstva izraditi ‘rješenja po mjeri’, odnosno izraditi za svakoga klijenta rješenje koje odgovara njegovim specifičnim potrebama.

Najčešći klijenti su poduzetnici, bogate obitelji i dobro plaćeni profesionalci, a rješenja se izrađuju prema specifičnom fokusu svakoga klijenta. Objašnjavajući ukratko način izrade investicijskog portfelja, Vassali je izložio osnovne elemente, među kojima je razmještanje sredstava iznimno važno.

Potrebno je utvrditi dugoročnu perspektivu ulaganja i strateške ciljeve, razmjestiti ulaganja, imati u vidu moguće tržišne prilike u kratkom roku i nakon realiziranja revidirati portfelj. Zadatak je banke optimizirati povrat na ulaganje, osigurati financiranje te diverzificirati i zaštititi sredstva. I Vassalli je ukazao na važnost diverzifikacije, ukazavši na primjere sredstava kojima se atraktivnost mijenja kroz razna razdoblja. Neka ulaganja mogu naglo postati neprofitabilna, druga u međuvremenu dobiju na atraktivnost, zato je ključno imati što raznovrsniji portfelj.

Primjer uravnoteženog portfelja pretpostavlja 10 posto gotovine, 40 posto fiksnoj prihodi, 30 posto dionica, pet posto alternativnih ulaganja i 15 posto zlata. Jedan od najizraženijih trendova u privatnom bankarstvu je spomenuto izrađivanje rješenja po mjeri, kojim banka može pomoći svojim klijentima u različitim situacijama, posebice u kriznim vremenima.

Posljednje, ujedno i najdetaljnije predavanje, bilo je ono Michela Girardina, izvršnog direktora UBP-Geneve, na temu ‘Makroekonomsko situacija u EU i predviđanja na svjetskim financijskim tržištima’. Kao moguće ‘crne labudove’, neočekivane događaje s dalekosežnim posljedicama, Girardin je naveo izlazak Grčke iz eurozone i sve izvjesniju reviziju fiskalnog ugovora u EU, dok su ‘bijeli vitezovi’, suprotnost crnim labudovima, mogućnost daljnje integracije Europe i snaga zemalja u razvoju, posebice Kine.

Prema njemu, koncept štednje u Europi, koji se sve više nalazi u pitanju, kontraproduktivan je, a svoj je stav Girardin dokazao usporedbom sa sličnom situacijom u Velikoj depresiji, kad su potezi tadašnjega američkog predsjednika Hoovera produbili krizu, a oni predsjednika Roosevelta riješili je. Najbolji primjer danas je Grčka, zemlja koja usprkos drakonskoj štednji tone sve dublje u krizu.

Koristeći grafike, Girardin je ukazao i na podatak kako se odnos duga prema BDP-u može smanjivati i gospodarskim rastom dovoljnim da poništi rast duga, odnosno čak ga i smanji. Opcije i mogući razvoji događaja su opredjeljenje za štednju, promjena koncepcije prema ulaganju u rast, bankrot nekih zemalja, monetizacija duga (SAD) i visoka inflacija. Ipak, primijetio je Girardin, javni dug eurozone još uvijek je manji od američkog, kombinirano 87,2 posto, ali svejedno prevelik, a stvari ne ostavljaju pozitivan dojam, gospodarski rast djeluje daleko i nedovoljno.

Kad bi se primjenjivali mastriški kriteriji (javni dug članice eurozone može biti maksimalno 60 posto BDP-a), taj bi kriterij zadovoljila samo bi Finska. Pojavljuju se znakovi nove recesije, a forsiranje mjera štednje otvara prostor ekstremnim strankama, što dodatno otežava stvari i skoru budućnost čini neizvjesnim. Ekonomski gledano, trošak izlaska iz eurozone veći je od ostanka u njoj, za Grčku bi značio potpuni kolaps bankarskog sustava i devalvaciju drahme, koju bi se moralo ponovno uvesti, za barem 40 posto.

Euro, primijetio je Girardin, nije zamišljen za izlazak, samo za ulazak, i ako se želi sačuvati euro, bogate države moraju shvatiti da će morati nešto svog bogatstva usmjeriti prema siromašnijim članicama. Jedan od glavnih problema je, prema Girardinu, još uvijek slaba povezanost zemalja članica eurozone, zbog čega su nužni kompromisi u rješavanju dužničke krize poput objašnjenja poreznim obveznicima u Njemačkoj zašto moraju financijski pomoći Grčku ili Portugal. U Americi, pak, takvog problema nema, na saveznoj razini novac se raspodjeljuje prema potrebama.

Za izlazak iz začarana kruga, stoga, najvažnija je dublja integracija Europe, nikako njeno raspadanje. Stvari napreduju u Europi, zaključio je, ali sporio i usprkos svim navedenim problemima načelne prognoze su relativno pozitivne.

Europska središnja banka shvatila je rizike i počela primjenjivati nove mjere, poput injekcija likvidnosti (što je, smatra Girardin, vrlo dobro uspjelo u Americi, gdje je središnja banka ubrizgala ogromne količine svježeg novca), komercijalne banke polako počinju ponovo kreditirati gospodarstvo i realni sektor, poslovno povjerenje pojačava se, Amerika ostvaruje solidan gospodarski rast, a perspektivu i dalje, unatoč neprekidnim prognozama mnogih analitičara na Zapadu, nude tržišta u razvoju gdje izvrsnih poslovnih prilika i mogućnosti poništenja loših rezultata na razvijenim tržištima ne nedostaje.

Zemlje u razvoju imaju velike količine novca na raspolaganju, nizak javni dug i suficit tekućeg računa. Preporučeni portfelj UBP-a tako uključuje pet posto gotovine, 33 posto obveznica (nijako državnih), 35 posto dionica, pet posto alternativne, dva posto sirovine i 20 posto zlata. U banci preferiraju tržišta kapitala, energetiku, potrošnju, tehnologiju i zlato, dok u pogledu geografske raspodjele UBP atraktivnim tržištima smatra i dalje Ameriku i Japan, uz probrana tržišta u razvoju poput Kine.