Najprkosniji Ranko Ostojić

Što se prije Vlada riješi djetinjastog prkosa prema Bruxellesu i Washingtonu, to će prije biti u poziciji da uistinu pokaže gard i u nekim budućim aranžmanima zaštiti državni interes.

Najveći, višemjesečni prkos iskazivao je ministar policije Ranko Ostojić, koji je odlučno nakon promijeniti tek nekoliko mjeseci star Zakon o policiji. Jer, ne može on raditi s politiziranom Karamarkovom policijom, već bi napravio svoju nepolitiziranu i profesionalnu policiju. Najprije je pokušao to učiniti po hitnom postupku, potom u redovnoj proceduri. I na kraju – ništa od novog zakona.

Ministar Ostojić se najjače od svih poskliznuo na odvažnom prkosu Bruxellesu. Pokušaj izmjene zakona koji je donesen pod brižnim monitoringom briselske administracije kao dio našega europskog paketa i uvjet za potpisivanje pristupnog pregovora izazvao je oštre pismene i usmene kritike iz Bruxellesa. I još k tome, nakon nedavne velike međunarodne akcije prekidanja narkolanca, u kojoj je ključnu ulogu odigrala upravo hrvatska policija, predstavnici američke agencije za suzbijanje droge i europski policijski dužnosnici tu su naslijedili ‘politiziranu Karamarkovu policiju’ javno ishvalili kao jednu od najprofesionalnijih i najefikasnijih u Europi. A prkosni je ministar Ostojić bio prisiljen objaviti da između vlastitoga garda i ulaska u EU bira – ovo drugo.

I premijer Milanović je nakon susreta sa slovenskim premijerom Janšom morao nevoljko priopćiti da će se dug Ljubljanske banke rješavati onako kako je dogovoreno u pristupnim pregovorima. Nitko iz Bruxellesa neće opozivati potpredsjednika Čačića i ministra Linića iz Nadzornog odbora Ine, ali tim je imenovanjem i njegovim obrazloženjem Vlada poslala poruku koja će proizvesti veću pozornost Bruxellesa prema drugim imenovanjima u državnim poduzećima i javnim ustanovama. Amerika dakako, u međuvremenu nije promijenila svoje formulare za ulazne vize zato što su se hrvatskom premijeru neka pitanja učinila uvredljiva i besmislena. Ali je zato Vlada poslala prve loše poruke o sebi i svom (ne)razumijevanju međunarodnih odnosa i međudržavnih dogovora i obveza.

Naije, ovo nije 2000. godina, kad su i EU i SAD pozdravljali baš svaki potez lijeve koaličke vlade kao pobjedu demokracije. Tada je i ta nova vlada bila dio njihovoga političkog projekta za zapadni Balkan, a HDZ je trebalo razoriti. Sadašnja lijeva vlada je i za EU i za SAD izabrana vlada hrvatske države, članice NATO-a i uskoro EU, koja se mjeri istim mjerilima kao i bivša HDZ-ova. Od nje se očekuje da poštuje međunarodne obveze i dogovore hrvatske države, a ne da preko Bruxellesa i Washingtona ratuje s HDZ-om, što je kao oporba često činila.

Policija i obavještajna zajednica su, kao stupovi sigurnosnog sustava, i za EU i za NATO iznimno bitni, te su službe proteklih godina reformirane uza zapadnu potporu i dakako da je ‘prkosni zakon’ ministra Ostojića unaprijed bio osuđen na kritiku i odustajanje. SAD je uložio toliko političkoga kapitala da odblokira slovenski veto u pristupnim pregovorima, pa je svaki pokusaj iskakanja iz dogovorenog samo autogol. Milanovićeva vlada kao da još uvijek ima problema shvatiti da više ne predvodi oporbu, već vodi državu. I što prije se riješi djetinjastog prkosa prema Bruxellesu, Washingtonu i preuzetim međunarodnim obvezama, to će prije biti u poziciji da uistinu pokaže gard i u nekim budućim aranžmanima zaštiti državni interes. Ovako izaziva samo čuđenje, koje već prelazi u nevjericu. Sljedeća faza su sankcije.