Rupa u poreznom ispitivanju izvora stjecanja imovine

Nedorečeni porezni propisi poreznicima omogućuju da se igraju mačke i miša sa sitnim utajivačkim ribama da bi krupnim utajivačima mogli ‘u dobroj vjeri’ progladati kroz prste.

Tragom vaših napisu, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedine u njihovim nerazpravnim sporovima s glomaznom državnom upravom.

Više čitatelja javilo se u povodu jeftine porezničke lakrdije zvane ‘postupak ispitivanja izvora stjecanja imovine’. Tim postupkom pod nazivom koji je ublaženica prije uobičajenog pojma ‘ispitivanje podrijetla imovine’ pokušava se zapravo legalizirati ‘tko je jamio, jamio je’ jer ‘izvori stjecanja imovine’ ispituju se za samo tri godine unatrag (tobože zbog porezne zastare), a uistinu da bi se izbjegnulo ispitivanje podrijetla dvojbeno stečene imovine u pretvorbi.

U problematičan postupak ‘ispitivanja izvora stjecanja imovine’ ugrađena je zakonska rupa za koju svi trebaju znati da bi je mogli iskoristiti jednako, a ne samo povlašteni. S obzirom na to da (zbog tužbi za nadapisarstvo) ne smijem davati savjete, opisat ću kako bih postupio da Porezna uprava zatraži da prijavim odakle mi u posljednje tri godine novac za potrošnju veću od u te tri godine porezno iskazanih prihoda.

Budući da se u ‘postupku ispitivanja izvora stjecanja imovine’ ne oporezuje potrošnja, nego sredstva prikupljena za nju, za pitanje zastare nije važno kad je obveznik novac trošio, nego kad ga je stekao. Stoga bih napisao izjavu u kojoj bih potvrdio da sam trošio više od porezno iskazanog prihoda trošeći ‘ušteđevinu’ koju sam stekao poreznim utajama i drugim kriminalnim radnjama prije otprilike deset i više godina, a koje mi neosposobljene porezne vlasti nisu u zakonskom roku otkrile ni dokazale jednako kao ni drugim pretvorbenim maherima. I odmah bih toj potpisanoj izjavi priložio prigovor zastare.

Takva izjava o priznavanju utaje (jedne ili više) otprije desetak godina bila bi dovoljno neodređena da ne može poreznicima poslužiti kao osnova za kaznenu prijavu jer ne bi sadržavala propisano precizno vrijeme ni točan opis počinjenja kaznenog djela, a od građana se ne može (bar zasad!) zahtijevati da sami sebe kazneno prijavljuju.

Ako netko poreznicima prizna da je bio utajivač, poreznici na to ne mogu apsurdno odgovoriti: ‘Ne vjerujemo vam to pa ćemo vam ipak razrezati porez.’ Potražio bih i odvjetnika za kojega bih prije angažiranja provjerio drži li se Zakona o odvjetništvu i poštuje li profesionalnu tajnu ili je doušnik Financijskog inspektorata u skladu sa Zakonom o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma.

U postupku ‘ispitivanja izvora stjecanja imovine’ nastojao bih biti smiren poput, primjerice, Renea Sinovčića koji se kolegama iz Slobodne Dalmacije pohvalio kako su mu ‘osam mjeseci šestorica inspektora češljala papire i, naravno, ništa nisu našla’.

Postupci porezničke lakrdije ‘ispitivanja izvora stjecanja imovine’ temelje se na članku 63. Zakona o porezu na dohodak, članku 92. Pravilnika o porezu na dohodak i u Narodnim novinama 59/09 objavljenome nerazumljivom tekstu Pravilnika o postupanju u dobroj vjeri (puni naziv tog pravilnika ima 27 riječi, pa na to ne trošimo dragocjeni novinski prostor).

Nomotehnički loše napisani i teško razumljivi pobrojeni porezni propisi omogućuju poreznicima da se igraju mačke i miša sa sitnim utajivačkim ribama i tvrde da nisu dokazali ‘izvore stjecanja imovine’, ali i da krupne utajivačke ribe ne diraju, naravno, ‘u dobroj vjeri’.

Pitanje je dokad će uredni porezni obveznici plaćati poreze i štuke podnositli lakrdije neučinkovite Porezne uprave.

U razvijenim zemljama, u kojima građani opravdano imaju povjerenje u poreznu administraciju, ispitivanje podrijetla imovine poreznih obveznika redovita je poreznička djelatnost. Ivan Šuker, (bivši) minister financija, do jučer je uvjeravao javnost da se u Hrvatskoj neće ispitivati podrijetlo imovine jer ne dolazi u obzir ponovno uvođenje toga ‘komunističkog relikta’.

Sada kad bi poreznici ipak ‘ispitivali izvore stjecanja imovine’, ograničeno samo na tri godine unatrag, poreznicima ne treba vjerovati i to da im ne treba vjerovati – treba objaviti.