THEBEST

Voda se stalno kreće na Zemlji izrađenim putevima ili iznad Zemlje kao vodena para, tekuća voda ili led. Za vodu, koja stalno mijenja svoj oblik, Zemlja je prikladan veliki zatvoren sustav, nešto poput terarija, što znači da planet zapravo ne gubi vodu, ili tek vrlo malo, prema vanjskom prostoru. To znači da voda, koja je na planetu egzistirala milijune godina, postoji i dalje. I to upravo zahvaljujući vodenim ciklusima odnosno prelasku iz jednog u drugo agregatno stanje. To bi se svima koji nisu skloni usmjeriti svoje napore na njeno očuvanje moglo činiti vrlo dobrom vijesti, koja omogućava daljnju non-šalanciju, ali nije tako. Počinimo od pitanja gdje se ona sve nalazi i u kojoj formi. Oko 97 posto svih voda na Zemlji su oceani, a tek tri posto su slatkovodne. No, problem je što je tih tri posto vode potrebne ljudima kao i kopnenim, riječnim, jezerskim životinjama i pticama mahom zarobljeno u ledenjacima (69 posto), podzemlju (30 posto), a tek ostatak od 1,3 posto površinske su i ostale svježe vode. Od svih tih postotaka za piće svjetske populacije ostaje 0,3 posto. Sad valjda problem vode svima postaje jasniji. Ljudi koriste najviše pitke vode iz rijeka, premda su najraspoloživije količine pohranjene duboko u tlu.

Kad već govorimo o vodi i njenoj sve važnijoj strateškoj ulozi u svijetu, dobro je znati da je od ukupne svjetske opskrbe vodom od oko 1385 milijuna prostornih metara, više od 96 posto slana voda. A od ukupne količine slatke vode 68 posto je zaleđeno, a 30 se skriva u tlu. Dakle, rijeke i jezera koje koristimo za ljudsku uporabu čine samo oko 93.100 prostornih kilometara, što je oko 0,007 posto ukupne vode.

Kad se još doda da voda nije pravilno raspoređena diljem svijeta, lako je shvatiti da neki žive u teškim uvjetima bez dovoljno vode. No, zabrinjava što danas govorimo o čak 80 posto svjetske populacije koja je ugrožena nedostatkom glavnog sastojka za život. Ne treba ni naglašavati koliki je ljudski utjecaj ekoloških promjena na zagađivanje voda ili čak isušivanje cijelih velikih područja. Prema nekim procjenama, do 2015. godine bilo bi nužno uložiti oko 800 milijardi dolara u svjetsku vodenu infrastrukturu kako bi se stajanje donekle popravilo. Istraživanje objavljeno u Journal of Climate pokazalo je da nedostaci vode dobrim djelom dolaze od izrazitog povećanja stanovništva na Zemlji.

Nekoliko je indikatora ozbiljne svjetske krize vode na koje upozoravaju svi ozbiljni znanstvenici. Čak 884 milijuna ljudi nema pristup izvoru vode sigurnom za piće. Čak 2,5 milijuna ljudi nema pristup sanitarnim i otpadnim vodama. Pretjerana uporaba podzemnih voda dovodi do smanjenih poljoprivrednih prinosa. Zagađenje voda znatno ugrožava bioraznolikost.

Koliko je stanje u nekim dijelovima svijeta ozbiljno pokazuje i hladna tablica najugroženijih zemalja. Zanimljivo je da je mahom riječ o vrlo napućenim državama, koje k tome, ako imaju pristup vodi, je izrazito kontaminirana. Na prvom mjestu Sudan (12,3 milijuna ljudi), slijedi Venezuela (5 milijuna), Etiopija (2,7), Tunis (2,1) te Kuba (1,3).

Prema kalifornijskom Uredu za vodene izvore, ne budu li do 2020. godine pronađeni novi izvori, te će se regije suočiti s dramatičnim nedostatkom vode. A s dramatičnim rastom populacije raste potreba i problem s vodom, o čemu dobro govori primjer Los Angelesa. On se uglavnom opskrbljuje iz svojih pustinjskih izvora, već sada nedostatnih, a taj megalopolis raste za dva milijuna stanovnika na godinu. To znači da bi do 2020. godine na tom velikom području trebalo živjeti 41 milijun ljudi. To je povećanje od 28 milijuna od 2009. godine. Vrlo brzo taj će grad imati krizu vode. No, iako se očekuje da će najveće probleme imati manje zemlje, Kina i Indija također su među najugroženijima, a za njima Alžir, Egipat, Iran, Meksiko, Pakistan, Australija…

Europa po prirodnim resursima ne bi trebala biti pretjerano zabrinuta iako je većina njenih riječnih i podzemnih vodotokova zagađena. Ukratko, problem je toliko velik da će prema nekim projekcijama uskoro oko tri milijuna ljudi živjeti u srednjovjekovnim uvjetima bez vode. Mnogi već sada upozoravaju da nema praktičnog nenasilnog i humanog odgovora na taj globalni problem. No, iako raste zabrinutost zbog potencijalnih ratnih sukoba oko vode, jer institucije država kao i one globalne ne uspijevaju dovoljno brzo apsorbirati promjene, povijest pokazuje da su se zbog vode ljudi češće uspijevali dogovoriti i surađivati.

Ključ rješenja leži u snažnim institucijama i suradnji. Primjerice, ugovor Komisija Indus Rivera i tvrtke Inda Voda preživio je dva rata između Indije i Pakistana, unatoč neprijateljstvu. Dokazali su uspješan model rješavanja nesuglasica, pružajući okvir za razmjenu podataka i suradnju. Imamo i primjer koji su doveli do regionalne nestabilnosti kao kod egipatskog plana za gradnju visoke brane na Nilu. Sve bi to bilo možda i utješno da postoji globalna institucija kao mjesto upravljanja globalnim vodnim izvorima i međunarodne suradnje. Stvaranje jakih međunarodnih institucija čini se da je jedini put naprijed, jer samo bi one bile u stanju potaknuti rane intervencije i dugoročno upravljanje te možda mogle spriječiti skupe procese rješavanja sporova.

Treba li uopće naglašavati kakve sve benefite već sad imaju globalne korporacije koje su zakupile prirodne izvore vode, koje flaširaju i prodaju diljem svijeta. Voda je već postala jedna od najtraženijih tekućina, a mogla bi uskoro postati skuplja čak i od nafte, jer dramatično pada mogućnost njena pronalaženja u dovoljnim količinama. One su već sada u poziciji da ucjenjuju doslovce potrebite, odnosno žedne. To valjda dovoljno govori o hrvatskoj dilemi; zadržati svoje izvore pod svojim upravljanjem ili prepustiti (često pohlepnijima, ali upravljački suvislijima) stranim vlasnicima.

Voda je ujedno ekonomsko i socijalno dobro, pa mnogi već uvijek osećaju da je privatizacija svježih izvora vode (s jedne strane čak i korisna) ipak globalni problem. Neregulirana privatna tržišta vodom kao rezultat sigurno nemaju odgovor na socijalne potrebe. Nova ekonomija vode, u rukama tvrtki, legitimno zabrinjava sve koje brine globalno dobro. U svijetu u kojem voda počinje dosezati cijene zlata upravljanje vodama na globalnoj razini postaje neophodno. Hoće li taj balans između privatnih vlasnika i globalnih potreba biti postignut vidjet ćemo vrlo skoro, jer vremenske i okolišne prilike sve više vode ka – sušama.