Kad nema industrije, nema ni što rasti

Ne postoji na svijetu ni jedna bedastoća koja se ne bi mogla sakriti iza čarobne riječi ‘struka’. I kad svi vide da negdje nešto nije u redu, a dobiju odgovor da je ‘tako odlučila struka’, nastaje muk jer tko bi se od nevježa mogao usprotiviti takvoj sili kao što je ‘struka’.

Napokon se ‘strukom’ nije dao impresionirati ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, koji je potegnuo pitanje odgovornosti za loše sastavljena pitanja na testu iz hrvatskog jezika na ovogodišnjoj državnoj maturi. Za to što se drznuo učiniti takvo što na sebe je navukao bijes Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, ali i nekih drugih oponenata koji smatraju da se ministar ne bi trebao miješati u ‘poslove o kojima ništa ne zna’. Možda i ne zna, ali vidi što se u konkretnom slučaju krije iza čarobne riječi ‘struka’.

Kad nema industrije, podatak o padu industrijske proizvodnje postaje irrelevantan. U posljednjih pola godine potpuno su ili djelomično prestali raditi Sisačka željezara, Dioki, Dalmacijavino, brodogradilišta… Logična je posljedica da u zemlji u kojoj se industrija još svodi na nešto malo prerađivačke statistički dođe do pada industrijske proizvodnje od 9,4 posto na godišnjoj razini, kao što su to pokazali podaci Državnog zavoda za statistiku za travanj ove godine. Toliki pad ipak nema veze ni s recesijom u Hrvatskoj ni s padom potražnje u Europi, već prije svega s gašenjem velikih industrijskih postrojenja. U travnju je na godišnjoj razini najviše, 12,7 posto, potonula proizvodnja intermedijarnih proizvoda (cijevi iz Siska) a potom, s padom od 10,9 posto, slijedi proizvodnja kapitalnih proizvoda (brodovi). Na godišnjoj će razini iz istih razloga industrijska proizvodnja padati i dalje po visokim stopama, a utjecaj recesije vidjet će se tek na promjenama na mjesečnim razinama. Uzgred, u odnosu na ožujak ove godine, industrijska je proizvodnja u travnju bila 1,2 posto veća.

Na trnovitom putu oporavka Badela 1862 u nekom se kutku još skriva i poneka zmija. Netko kome su dostupni interni podaci o poslovanju kompanije, a tko ima neke svoje planove koji se ne uklapaju u Plan održivog razvoja i restrukturiranja koji provodi direktor Srđan Oreb, prošlog je tjedna na adresu premijera Milanovića uputio anonimno pismo (potpisano s ‘radnici i mali dioničari društva Badel 1862’) kojim upozorava na ‘alarmantno stanje’ u kompaniji. Naporan rad na konsolidaciji tvrtke, koja je spašena od propasti zahvaljujući bivšoj predsjednici Uprave Zvjezdani Blažić i sadašnjem direktoru, tako je obzvrijeđen jednim anonimnim pismom, koje je kao takvo dobilo neprimjereno velik prostor u medijima. Uprava je na konferenciji za novinare demantirala navode iz pisma, ali šteta koju je ono prouzročilo teško je popravljiva.

Odavno hrvatskim trgovcima neki ministar nije donio toliko neočekivane dobiti kao što je to učinila ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy svojom najavom da namjerava uvesti porez od dvije kune po plastičnoj vrećici. Iako je ministrica u međuvremenu izjavila da joj taj projekt više nije prioritet i da će oporezivanje vrećica odgoditi, veliki maloprodajni lanci redom su prestali dijeliti besplatne vrećice, koje su ih, prema nekim procjenama, stajale barem stotinjak milijuna kuna na godinu. Trgovci su već odavna taj trošak željeli prebaciti na potrošače, ali se to nitko od njih nije usudio učiniti prvi plašći se da će time izgubiti kupce. Sada su svi reagirali istovremeno, a kupci su to mirno prihvatili.

Kada je došao na čelo Petrokemije, Josip Jaguš je za kratko vrijeme gubitke pretvorio u dobit i tako pokazao da se razumije u proizvodnju umjetnih gnojiva. Razumije li se i u upravljanje morskim lukama? Petrokemija je prošlog tjedna dostavila ponudu kojom izražava namjeru kupnje 50 posto udjela u Luci Šibenik, koji prodaje riječka Transadria u stečaju. Petrokemija već u svom vlasništvu ima 29,53 posto udjela u Luci Šibenik, gdje ima i svoje skladište, jer preko nje izvozi oko 90 posto svoje robe. Transadria svoj udjel prodaje za 24 milijuna kuna, što za Petrokemiju, koja je prošlu godinu završila s profitom od blizu 108 milijuna kuna, ne bi trebao biti problem.

Pretkraj bogate karijere Marijan Ožanić napravio je prvi korak prema ostvarenju životnog djela. Dugogodišnji direktor Razvojne agencije Zagreb, čije je ime postalo sinonim za tehnološki razvoj u hrvatskim uvjetima, uoči svojeg odlaska iz Agencije predstavio je idejni projekt Tehnopolis – prenamjenu nedovršene nacionalne bolnice u Blatu u tehnološki park. Prema njegovoj procjeni, realizacija te ideje stajala bi 193 milijuna eura i njome bi se dobila tvornica za proizvodnju tvrtki površinom slična šoping-centru West Gateu, ali stotinjak milijuna eura jeftinija od njega. Na potezu su Grad Zagreb i Republika Hrvatska.

Odnosi između Španjolske i Europske unije postali su još napetiji nakon što je Europska središnja banka glatko odbila ideju španjolske Vlade, nesretno vlasnica posrnuće Bankije, o neizravnom korištenju ECB-ovom lovom za kranje Bankije. Madrid, prisiljen na četvrti pokušaj spašavanja bankarskog sektora, domišljato se sjetio ubaciti 19 milijardi eura državnih obveznica u tvrtku majku koje bi se onda moglo zamijeniti za gotovinu u ECB-ovu programu refinanciranja. Očekivano, u ECB-u su odbacili takvu mogućnost jer krši zabranu bankina financiranja vlad. Iz Madrida pak odbacuju mogućnost prihvaćanja izravne pomoći poput Irsko, Portugala i Grčke. Netko je to opisao kao partiju pokera u kojoj Španjolska ne bledira.