Bilo bi odlično da su se Milanović i Rohatinski razišli zbog desetljeća predugog fiksiranja prejake kune. Bliže je istini da Rohatinski nije htio pustiti onoliko novca koliko je Vlada htjela.
Nervoz. To je prva asocijacija nakon vijesti da je Željko Rohatinski najavio odlazak s mjesta guvernera središnje banke. Pogotovo nakon što je objasnio da mu je premijer Zoran Milanović odluku o tome da ne može dalje surađivati s njim priopćio u – telefonskom razgovoru! Svatko tko imalo poznaje Rohatinskoga morao je znati da će on reagirati neočekivano i žestoko. Teško se oteti dojmu da bi se takve ozbiljne stvari trebale rješavati uživo, u četiri oka. Poruka nikako nije dobra, bez obzira na to što tko misli o dugovječnu guverneru Hrvatske narodne banke. Osnovno pitanje koje će se analizirati sljedećih dana (nažalost, zbog blagdana u četvrtak ovaj broj Lidera prelaza se prije nego inače) svodi se na dokućivanje razloga zbog kojih premijer i guverner ‘više ne mogu surađivati’.
Banalna je razina mogući animozitet. Druga su razina moguće generacijske razlike. U tom smislu možda se može razumjeti da je Milanoviću bliži Boris Vujičić, dugogodišnji zamjenik guvernera. Treća – i najvažnija – razina jest koncepcija.
Razlikuju li se pogledi na ekonomsku politiku premijera Milanovića i njegovih ministara s jedne strane i guvernera Rohatinskog s druge strane? Ljudi bliski Rohatinskog iznenađeni su obratom jer je još prije tjedan-dva guverner govorio da je postigao dogovor s izvršnom vlašću. Sad su se odjednom – pojavile nepremostive razlike!? Jedina moguća bitna i opravdana koncepcijska razlika mogla bi biti pitanje tečaja. Rohatinski cijeli svoj mandat zagovara i održava zapravo fiksiranje tečaj kune – koji je sigurno pridonio tomu da današnji hrvatski izvoz ne može izvući zemlju iz recesije. I to mu je, prema mome dubokom uvjerenju, najveća pogreška u 12 godina. Nezgoda je u tome što je teško zamisliti da bi si političar Zoran Milanović želio priuštiti nuspojave slabljenja tečaja kune.
Dakle, koncepcijsko mimoilaženje zbog tečaja kao zadnjeg sidra pridivne makroekonomskih stabilnosti trebalo bi odbaciti. Ostaje moguće mimoilaženje u vezi s tim koliko ‘relaksirati’ monetarnu politiku. Iz govora koji je održao u ponedjeljak čini se da je u tome ‘nemogućnost suradnje’. Guverner ne želi pustiti u pogon ‘tiskaru novca’ ako on sigurno ne završi u poticanju proizvodnje, osobito za izvoz.
