Hrvatsko gospodarstvo može se urušavati još godinama. Koliki je pravi stupanj implozije, pokazat će podaci o punjenju državnog proračuna PDV-om u svibnju, kad su se ispuhali učinci veće stope. Ako vladajuće ne zanima ni izvoz ni supstitucija uvoza, nema druge nego zabavljeti nas raznim ‘holy-mailovima’.
U Hrvatskoj je neoliberalna koncepcija rezultirala implozijom sustava realnoga gospodarstva i eskalacijom nezaposlenosti. Nositelji gospodarske politike uporno forsiraju ekonomiju troškova vjerujući da će tako otvoriti prostor za jačanje konkurentnosti i pokrenuti rast. No potražnja se smanjuje brže od ponude jer izvoz pada zbog europske recesije, a unutarnja se potrošnja smanjuje zbog rasta troškova i eskalacije nezaposlenosti. Financijski je sustav zbog gospodarske aktivnosti koja opada i ne-likvidnosti realnog sustava s jedne strane, smarnjenih plasmana banaka i visoke sigurnosti u otplati kredita te raspoložive devizne konverzije s druge strane zatran obiljem novca koji ostaje imobiliziran. Unatoč takvim okolnostima cijena novca raste jer funkcije realnog i financijskog tržišta ostaju nepovezane – tumači Lokin.
Što je rješenje? Restrikcija, tvrdi Lokin, to nije. Iskustva pokazuju kako se implozija može prevladati jedino financijskom i dohodovnom relaksacijom širokih razmjera. U iščekivanju promjena u Europi, koje će se najvjerojatnije dogoditi u dvije do tri godine, domaća strategija treba se orijentirati na reprogramiranje dugova i gospodarstva i građana te jačanje potrošnje utemeljene na supstituciji uvoza. Ima li takvo rješenje smisla?
Josip Tica sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta nije uvjeren da se recepti iz 80-ih mogu primijeniti i danas. Poticanje potražnje može biti jedan od načina borbe s krizom, no i to ima cijenu: – Još smo na razini BDP-a po stanovniku u 80-im godinama. Cijena novca nije problem, problem je nepostojanje institucionalne potpore izvozu. Ako rješenje tražimo u starim modelima, onda je jasno da se osobina i državna potrošnja ne mogu poticati, dakle ostaje neto izvoz i investicije privatnog sektora. Ali tomu neće pomoći ni kamate, ni porez, ni poticaji ako nema onoga tko bi izvozio i što bi se izvozilo. Lako je biti keznejanac u Americi, gdje su svi proizvodi konkurentni. Pitanje je što naša država radi da potakne izvoznu proizvodnju – misli Tica.
Tako Lokin pod financijskom relaksacijom prije svega misli na reprogramiranje dugova kako bi poduzećima ostalo kapitala za investiranje, ekonomist Gustave Santini upozorava na to da se podgrijavanje potrošnje lako može preliti u inflaciju.
-
Sa stabilizacijskim programom riješili smo samo psihološki dio inflacije, ali strukturno nismo svladali. Ona je još u nerestrukturiranome javnom sektoru koji smanjuje konkurentnost izvoznih proizvoda. Službeno smo u deflacijskoj zoni i monetarno relaksiranje ne bi nužno potaknulo inflaciju, no prezaduženi smo, nemamo izvoz i ne možemo si priuštiti negativnu platnu bilancu. Upravnotežena platna bilanca kriterijalna je funkcija maloga gospodarstva poput hrvatskoga – uvjerava Santini, koji predlaže da umjesto poticanja potrošnje država terminski otkupljuje izvozni priljev deviza. Poduzeća bi tako dobila potrebnu likvidnost (bez kamata!) kojom bi mogla pokrenuti novu proizvodnju, a inflacija ne bi zabrinjavala jer bi bila pokrivena realnim proizvodnim tokovima. Na uravnoteženost platne bilance misli i Lokin. U vrijeme uvođenja PDV-a, 1998., imali smo jedan od najvećih deficitu u svijetu (više od devet posto), a u krizi smo ga sveli na malo više od jedan posto.
