Živimo li u velikoj depresiji?

Krizu 1929.-1933. oslikavali su redovi za posao i pučke kuhinje, grijanje beskućnika uz limene bačve uz cestu… Da 90 posto hrvatskih obitelji iz socijalizma nije naslijedilo nekretninu, danas bi scenografija bila jednaka.

U jednom trenutku čovjek je sasvim jasno da recesija koja traje već petu godinu (i ratovi u prosjeku kraće traju…) nije uobičajena, da se već može zvati Velikom depresijom prema uzoru na veliku svjetsku krizu 1929.-1933.

Ali onda nastanu sumnje prouzročene američkom filmskom produkcijom. Iz filma o Velikoj depresiji tridesetih godina prošlog stoljeća stvoren su specifični kriteriji. Scene zapravo.

Velika depresija vladala je kad su njezinim hodnicima lepšali bezvrijedni papiri, a uništeni ulagači u svojim su si uredima pucali u glavu. Slika depresije jesu i redovi pred pučkim kuhinjama i mjestima na kojima se još tražio nekakav privremeni posao. Neizostavne su i zapuštene ulice na čijim se uglavnom loše odjeveni ljudi griju uz vatrnu zapaljenu u starim limenim bačvama. Tu su onda i ljudi koji s oskudnim zavežljajima lutaju cestama Amerike tražeći posao na farmama…

Prema tim vanjskim obilježjima reklo bi se da u Hrvatskoj još nema velike depresije. Ali pogledajmo pomnijte! Od te velike svjetske krize prošlo je osamdeset godina. Stil života ipak se promijenio, pa nije čudno što se izmijenila i scenografija. Ali zapravo je ostala jednaka.

Da Zagrebačka burza nije kompjutorizirala svoje poslovanje, i po njoj bi letjelo obezvrijedene dionice i obveznice. Ovakvo je rasulo s nekadašnjega Grobexa od iznad 5000 bodova na sadašnjih 1600 virtualno. Pučke kuhinje sve su punije, ali mediji ih više ne snimaju. Nema redova pred rijetkim tvrtkama koje još raspisuju natječaje jer se ponude prikupljaju putem agencija i pisanih prijava. Da nije tako, pred nekim bi tvrtkama redovi kandidata – kojih se javlja i po nekoliko tisuća – bili dugi stotinama metara.

Grijanja uz bačve na ulicama u Hrvatskoj još nije bilo, ali nakon najnovijih poskupljenja struje i plina ove bi zime američka moda s početka prošlog stoljeća mogla postati stvarnost. Ali i bez toga u manjim se mjestima penžići zimi okupe kod jednog među sobom pa se griju kolektivno.

Kad je riječ o tumaranju cestama za poslom, hodanje još nije ‘in’, ali sve je više onih koji ljeti iz Slavonije putuju na sezonski rad na Jadran. Ili idu u Njemačku brati šparoge.

Jedini razlog zbog kojega se Velika depresija u Hrvatskoj još dramatično ne primjećuje jest – ostavština iz socijalizma. Ovrhe nad nekretninama još nisu uzele velikog maha. Pa 90 posto obitelji još živi u svojoj nekretnini. Što može zahvaliti socijalističkim vremenskim, u kojima su se dijelili pa poslije buduća kupovali društveni stanovi. Ili povoljnim kreditima bez valutne klauzule gradile kuće.

Kad bi većina hrvatskih obitelji živjela u unajmljenim stanovima, vlasnici bi mnoge već prije mnogo mjeseci izbacili na cestu. Pa bismo imali scenografiju vrlo sličnu onoj iz američkih filmova o Velikoj depresiji.

Jedno od obilježja velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća bilo je i to da je jedan sloj stanovništva ipak zadržao pristojne uvjete života. Dio višeg sloja relativno je lagano prolazio kroz depresiju. Tako je i danas. Mnogi od dobro potkoženih dobitnika tranzicije, oni koji su znali sudjelovati u kraljevskoj nekadašnjeg društvenog vlasništva zvanoj pretvorba ili su omastili brke u poslovanju s državom uzimajući velik dio kolača vanjskog duga koji danas svi otplaćujemo, mogu godinama trošiti ono što su sklonili na stranu.

Ako takvima tvrtke i propadnu, ono što imaju u nekretninama ili spremljeno u vanjskim bankama omogućuje im luksuzan život i u vrijeme kad većini ide jako loše.

Depresije donose i nedostatak suosjećanja sa slabijima i ranjivijima. Odnosi se to i na poduzetnike. Oni koji u svojim tvrtkama dramatično i drastično ne nastavljaju rezati troškove, vjerojatno potpisuju ‘smrtnu presudu’ svojim biznisima. Sad već potpuno iscrpljene bilance tvrtki, uz najavu Linićevih drastičnih poteza povezanih s financijskim poslovanjem, a bez izglednih doprinosu vlasti dizanja ekonomske aktivnosti u srednjem roku, i posljednje poslovne romantičare guraju u zonu bezobzirnoga kapitalizma.

Da stvari budu dramatičnije, tijekom Velike depresije 1929.-1933. pojavio se J. M. Keynes sa svojim državnim intervencionizmom. Njegovi recepti u 21. stoljeću više ne daju rezultate, osim kratkoročnih. A novoga genijalca s velikom idejom protiv Velike depresije 2012. još nema. Ni u svijetu, a, nažalost, ni u Hrvatskoj.