Sindikalno ‘samovlašće’

Slika o tome što se zapravo događa s projektom u koji neki investitor uloži novac. Danas je uvjerljivo najpoznatija i trenutačno najveća internetska stranica za kolektivno financiranje američki Kickstarter. Riječ je o platformi osnovanoj 2008. za financiranje kreativnih projekata koji omogućava proizvođačima videoigrice, časopisa i čudnih malih inovativnih proizvoda da skupe kapital. Čim je stranica ugledala svjetlo dana, privukla je veliku pozornost i nekih deset milijuna dolara investicija od entuzijastičnih zaljubljenika. Stranica danas ima više od 230 milijuna dolara investicija za projekte i više od 23 tisuće uspješno financiranih projekata. Ove veljače, prvi put od osnivanja stranice, jedna je aplikacija iPhonea privukla toliko zanimanje da je potaknula ulaganja koja su premašila milijun dolara. Samo nekoliko sati poslije isto je ponovila tvrtka za računalne igrice koja je došla do tri milijuna. Trenutačno je uspjeh projekata na nekih 44 posto. Kickstarter svoje usluge naplaćuje samo ako projekt uspije, i to u iznosu od pet posto ukupne investicije. Novac između investitora i projekta izmjenjuje se tek kada prikupe dovoljno novca. Međutim, za te investicije Kickstarter ne omogućuje udjele u vlasništvu malih kompanija, što iako još nije legalno na matičnom američkom tržištu, a mnoge potencijalne investitore i ne privlači previše. Iako Kickstarter funkcionira dobro i bez toga, ostale platforme za kolektivno financiranje izvršile su znatan pritisak na američku administraciju da takva ‘prodaja’ udjela u malim tvrtkama koje nisu na burzi postane legalna. Rezultat je zakon JumpstartOurBusinessStartups (JOBS) koji je u travnju potpisao Barack Obama, a koji briše hrpu restrikcija za male tvrtke.

Očekuje se da će upravo taj zakon omogućiti znatan uzlet platformi za kolektivno financiranje. Jedna od stranica koja je aktivno zagovarala promjene u legislativi bila je Crowdfounder, čija je kompletna operacija prije JOBS-a zapravo ilegalna. Njezin osnivač Chance Barnett borio se rukama, nogama i peticijama da se situacija promijeni. Njegov je cilj dati startupima više opcija za financiranje – pa ako žele mijenjati udjele u svojoj tvrtki u zamjenu za financiranje, to mogu učiniti. Crowdfounder omogućuje da investitor u zamjenu za novac dobije pet posto udjela u prihodima tvrtke u iduće tri godine s određenom gornjom granicom na 200 posto po.

Vlasnici projekata mogu uživati u svojoj maloj pustolovini ‘crowdfunding’, samo je pitanje kako se postave. Pamatno je ne otežavati ionako stresnu situaciju prikupljanja novca nepotrebnim kratkim rokovima. Treba dati vremena da se projekt uoči i da se dobre glasine o njemu prošire. Milijunski iznosi nekim se sretnicima mogu naći na računu preko noći, ali to su iznimke na koje ne treba računati. Bolje je početi s manjim očekivanjima i polako graditi interes, pogotovo ako je projekt umjetnički ili je podložan jako brzim trendovima (kao što su mobilne aplikacije). Osim toga treba pratiti dobre primjere oko sebe i učiti na tuđim pogreškama. Zvuči očito, međutim, zapravo je nevjerojatno koliko se u startup svijetu timovi i poduzetnici vole orijentirati isključivo na sebe i svoj projekt. Praćenje konkurencije gotovo se čini kao ispod časti. Da bi cijeli projekt prošao opuštenije, treba zapamtiti kako ‘crowdfunding’ nema samo isključivo financijsku korist. Tvrtke tako mogu naučiti mnogo od investitora, konkurencije i marketinških stručnjaka – mogu dobiti vrijednu povratnu informaciju o manjkavosti projekata, prijedloge za usavršavanje i korisne kontakte. Tako platforma ‘crowdfunding’ može biti odskočna daska u izgradnji buduće zajednice korisnika i kupaca.

Zapravo kod kolektivnog financiranja nema se svrhe vezati za regionalno tržište, već se potencijalnim ulagačima obraća na svjetskoj razini. Tako sam ja samo jedan od 700 tisuća investitora u jednom projektu – kaže Prpić te objašnjava kako najviše prednosti mogu uvidjeti oni koji tržištu nude samo jedan mali proizvod ili imaju samo jednu ideju, pa im nedostaje cjelokupna poslovna infrastruktura koja bi u drukčijoj situaciji omogućila da se projekt ostvari bez većih izazova. Kolektivno financiranje može biti jako dobar test za neki proizvod. Ako neki kreativac može pronaći dovoljno investitora za financiranje svog proizvoda, naći će i tržište za njegov plasman – zaključuje Prpić. Stranice za kolektivno financiranje nemaju uvijek istu svrhu. Primjerice, AngelList može se smatrati pot-hvatom za ‘crowdsourcing’, međutim, funkcionira tako da povezuje velike investitore i poslovne anđele s poduzetnicima. Za sada ne razmješnjuje nikakav novac, već samo kontakte, međutim, to bi se s novom legislativom moglo promijeniti. Postoje i servisi koji su mnogo više društveni u svojoj prirodi. Primjer je Crowdtilt, platforma koja se integrira s Facebookom i koja služi za financiranje privatnih projekata i potreba ljudi za hvaljujući prijateljima i kolegama – dakle ljudi koji se međusobno poznaju. Cilj može biti različit – od financiranja vjenčanja i godišnjih odmora do uređenja zajedničkog stuba u zgradi. Projekt će se financirati samo ako se skupi dovoljno novca, a gornje granice zapravo nema, pa postoje brojni primjeri ljudi koji su pokušavali skupiti nekoliko stotina dolara, a završili s nekoliko tisuća raspoloživih za projekt.

Malo manje kolektivni servisi, koji bez obzira na to pripadaju kolektivnom financiranju, odnose se zapravo na posuđivanje ‘peer-to-peer’. Takvi su, primjerice, Prosper, LendingClub i MicroVentures. Takvo će posuđivanje, prema nekim procjenama, dosegnuti milijardu dolara u sljedeće dvije godine. Stranica traži od svih malih tvrtki koje žele pronaći svoje investitore da uplate članarinu, međutim, za svoj novac poduzetnici dobiju strogu analizu svoga poduzetničkog plana, uključujući plan potrošnje, rizika, kreditnog rejtinga, investicijskog potencijala i svega ostalog. Ako tvrtka zadovolji sve kriterije, tek tada ulazi na popis onih podobnih za ulaganje u zamjenu za vlasnički udio. Iako se čini da se s ovim regulacijama ide na ruku investitorima koji će imati nekakvo jamstvo kako je riječ o stabilnu poslovnom planu, rizik je ipak prisutan. Naime, često upravo startupi bez ikakvog iskustva traže investitore, pa čak i ako je cijeli plan štreberski izvrstan, nije jamstvo uspjeha. Možda su upravo iz tog razloga humanitarni projekti jako popularni.

Ta vrsta prikupljanja naziva se ‘crowdfunding filantropija’ i omogućava svakom korisniku interneta da s po nekoliko kuna financira neki njemu simpatičan projekt. Takvo što izvorno se uklapa u cijelu filozofiju života Y generacije koja zagovara trend nasumične ljubaznosti (eng. Random Acts of Kindness ili RAK) – ne žele se osjećati otuđeno od svijeta i vole reći da razmišljaju globalno. U skladu s filozofijom postoji niz stranica koje omogućuju kolektivno financiranje za projekte u zemljama u razvoju, poput Global Givinga, Kive i Wokaja. I taj model dobro funkcionira u direktnoj komunikaciji, pa pojedinačni korisnici interneta iz zapadnih zemalja mogu po želji ulagati i izravno komunicirati s vlasnicima projekta. Jedan od izazova problem je intelektualnog vlasništva koje stranice u načelu ne nude, pa se projekt izlažu opasnosti da ih se kopira. Niz stručnjaka zato sada radi na problemu rane registracije patenata, zaštite logotipova i copyrighta. Ivo Špigel kaže da će u budućnosti uspjeh ‘crowdsourcinga’ ovisiti o tome koliko su pojedinačni projekti uspješni. Na dinamičnom i brzom tržištu potrebno je samo jedno javno poznato i loše iskustvo kako bi se cjelokupan trend usporio ili čak preokrenuo. Stvar će se razvijati onom dinamičkom kojom se budu razvijali i projekti. Ako se nastave nizati uspješni primjeri, nema razloga da trend ne uhrati veći zamah i na globalnom tržištu.