Toyota Verso auto i 1/2 za obitelj i 1/2

Nikola Tesla halucinirajući je otkrio kako funkcionira elektromotor. Šetajući Budimpeštom, ispred sebe je ugledao vatreno magnetsko polje koje okreće elektromagnetski prsten.

Michael Faraday bio je uvjeren da je Bog zaslužan za to što je on otkrio elektromagnetsku indukciju. Nekoliko puta odbio je naslov viteza ustvrdivši da su sva njegova nadahnuća i otkrića proizišla iz vjere u Boga.

Ralph Abraham, počasni profesor matematike na Sveučilištu u Santa Cruzu, sebe opisuje kao opskrbljuvajući matematičke zajednice psihodeličnim drogama.

Se pojavio u halucinacijama Nikole Tesle. Šetajući budimpeštanskim parkom, Tesla je ispred sebe ugledao vatreno magnetsko polje koje okreće prsten od elektromagneta.

Unutar tog prstena ugledao je komad željeza za koji je pomislio da bi se na jedan način mogao spojiti s elektromagnetima tako da ih počne okretati u jednom smjeru, a na drugi način da se okreću u suprotnom smjeru. Ostalo je povijest.

Rasplet Drugoga svjetskog rata također je rezultat halucinacije. Prema službenom izvješću projekta Manhattan, stavljanje uranija u ‘kavez’ bio je najveća zapreka dovršenju atomskih bombe. No samo do trenutka kad se u glavi fizičara Omara Snydera pojavila vizija plana razvijenog do detalja – 36 sati poslije riješio je problem. Nikad nije uspio objasniti što je potaknulo tu viziju.

Elektromagnetsku indukciju Michael Faraday otkrio je zahvaljujući Bogu. Nekoliko puta odbio je naslov viteza zbog svojih postignuća – uzrok te skromnosti bio je u tome što je tvrdio da su sva njegova nadahnuća i otkrića proizlazila iz vjere u Boga.

Znanost, dakle, nije izravna ni očita, ne bavi se samo skupljanjem dokaza nego i pronalaženjem veza između stvari. Mnoge studije pokazale su da čak i kad znanstvenici raspolažu svim potrebnim dokazima nema jamstva da će ista otkriti. Faraday je dokaz da religijska uvjerenja, ali i uzimanje droge, snovi, vizije i trenuci neobjašnjivih uvida, mogu pomoći znanstvenim otkrićima. Zašto je tomu tako? Zato što je znanost mnogo iracionalnija no što su znanstvenici spremni priznati. U rješavanju znanstvenih problema besmisleno je isključiti bilo koji pristup.

Znanost zaslužuje naše najveće poštovanje, smatra Brooks i dodaje: ‘Želimo li da znanost više napreduje, trebamo osloboditi više buntovnika, više odmetnika i više anarhista.’ Znanstvena anarhija možda ne zvuči lijepo, ali njome se postižu rezultati. Znanstvenici nisu nesmotreni bez razloga, ne krše pravila iz zabave. Međutim, ona su katkad smetnja u stvaralačkome znanstvenom procesu. Kad se to dogodi, kršit će se. I to je u redu. Na kraju krajeva, znanosti je bilo i prije pravila.