Željezara Sisak Talijane ne zanima proizvodnja cijevi, već samo čelik

Prema informacijama iz Siska, CMC će demontirati strojeve za proizvodnju cijevi i poslati ih nekamo izvan Hrvatske. To potvrđuje pretpostavku da će se Danieli vjerojatno fokusirati samo na proizvodnju kvalitetnijega specijalnog čelika, za što će mu biti dovoljno oko 150 radnika.

Drugi anonimni izvor, koji je Lideru potvrdio postojanje usmenog ‘natječaja’ za demontažu strojeva preostalih u vlasništvu CMC-a, nije krio nezadovoljstvo tom činjenicom i ne zna gdje će ti strojevi završiti, no pretpostavlja da će ići nekamo bliže naftnim postrojenjima, vjerojatno zato što bi tako troškovi mogli biti manji.

Danieli je, prema njemu, kupio razne objekte u sklopu Željezare, pa stoga pretpostavlja da neki širi planovi ipak postoje te dodaje kako Danieli ima mogućnost korištenja čak 500 metara duge proizvodne linije, što znači da bi teoretski mogli proizvoditi i neke vrlo zahtjevne stvari. Zašto su, pak, Mađari uvedeni u priču o demontaži pogona, nije mu jasno, imajući u vidu da postoji nekoliko različitih domaćih tvrtki koje taj posao mogu obaviti.

Čini se, dakle, kako Talijani od početka nisu zainteresirani za proizvodnju linije koje su činile glavnu proizvodnju Željezare, nego isključivo za čelikom, u čijem su stvaranju pod CMC-om njihovi stručnjaci i sudjelovali. Ljudi bliski Željezari naglašavaju da je postoji razlog da bi Danieli u nekom trenutku možda mogao instalirati vlastiti eksperimentalni proizvodni pogon, no to je samo spekulacija bez jasnih temelja, a ako je i točno, bila bi riječ o godini ili dvije godine do uspostave bilo kakvih novih pogona. Iako je nakon objave prodaje Abramović izrazio zadovoljstvo i nadu da će proizvodnja opet početi, činjenica je da u slučaju zadržavanja isključivo čeličane Željezara može na posao vratiti samo neznatni broj sada otpuštenih radnika zato što čeličana čini manje dio ukupnih kapaciteta.

Danieli će se vjerojatno fokusirati na proizvodnju kvalitetnijega specijalnog čelika, što je uvelike automatiziran proces, pa spomenuti bivši zaposlenik procjenjuje kako Željezari u tim uvjetima neće biti potrebno više od stotinu i pedeset ljudi. Istog je mišljenja i Abramović koji broj potrebnih radnika za čeličanu procjenjuje na 150 do 170, znatno manje od oko trićetna dosad zaposlenih, ali neke konkretnije podatke, uključujući namjere ABS-a, ni on ne zna jer novi vlasnici zasad nisu ostvarili nikakav relevantan kontakt sa Sindikatom niti objavili svoje planove sa Željezaram. ‘Doduš i prošeću se kao turisti’, kaže Abramović te napominje da je i za proizvode pogona za hladnu obradu čelika postojao interes veći od proizvodnje te ga utoliko čudi olako odbacivanje tog segmenta proizvodnje.

Medijima je nakon kupnje direktor ABS-a iz Udine Ivica Grigić rekao da Danieli namjerava uložiti velik novac u Sisak, navodeći pritom iznose u rasponu od 30 do 70 milijuna eura, ali bez konkretnijih podataka u što će to ulagati Danieli i kakvu proizvodnju misle imati ondje. Jednako je neodređen bio i o broju radnika koji će biti vraćeni na posao. Tako u slučaju isključivog korištenja postojećim čeličanom velikodušno ponuda Grada Siska, da u slučaju gradnje novih objekata novog vlasnika oslobodi plaćanja komunalnih naknada u vrijednosti od 12,5 milijuna kuna i modernizira vodoopskrbnu i odvodnu infrastrukturu, nema previše smisla, kao ni prognoze o mogućem zapošljavanju još većeg broja radnika nego do sada.

Uopće je sudbina Željezare obavljena neizvjesnošću i poluinformacijama, pri čemu posebno zabrinjava ‘vrhuđanje’ samih vlasnika. Alessandro Brussi, član Uprave Danielia, izjavio je da trenutačni uvjeti u Željezari ne omogućavaju proizvodnju kakva je njima potrebna te da rad ondje neće početi još godinu dana. Nedugo nakon toga Grigić je to demantirao najavom skorog početka proizvodnje i velikih planova za Sisak. Grigićeva izjava da nije toliko bitno koliko će radnika biti zaposleno, već da tvrtka dobro radi čini se nešto bližom istini i opravdava sumnju u demontiranje proizvodnje cijevi i zadržavanje osjetno manjeg broja radnika u odnosu na prijašnji broj.

Ni njegov optimizam glede budućnosti Željezare ne djeluje posebno uvjerljivo kada se ima u vidu iskustvo američkog CMC-a koji je pet godina bio vlasnik Željezare i u njemu ulazio nekoliko milijuna dolara samo da bi je poslije prodao za 30, a da još nije jasno zašto je zapravo nenadano izasao iz Željezare. Ono što je sigurno nakon prodaje Danieli je da je nezina vrijednost pada, odnosno da se svodi na mnogo manji dio prijašnjih kapaciteta. Uzimajući u obzir izražene sumnje ljudi upoznatih sa stanjem u Željezari i dostupne informacije, koliko god magloviše bile, Brussijeva izjava zvuči izglednije od one Grigićeve.

Prodaja Željezare u kojoj je donedavno radilo gotovo tisuću ljudi ‘pliva’ u nejasnoćama netipičnim za obične tvrtke i velike iznose, od činjenice da se još ne zna što je točno prodano Talijanima i što je ostalo CMC-u te kakve planove novi vlasnik ima s njom. Pitanje koje mnoge zanima, posebice tisuću radnika poslanih na Zavod za zaposljavanje, jest koliko će ljudi nastaviti raditi, ali prema svemu dosad vidjenom situaciji baš i ne obećava, pogotovo nakon što su novi vlasnici dali oprečne izjave iz kojih se stječe dojam kako sami ne znaju zašto su kupili Željezaru. Ili takav dojam namjerno pokušavaju ostaviti. Čini se da će dosadašnja proizvodnja biti demontirana, a hoće li nešto drugo i što doći na mjesto tih strojeva, nitko ne može ili ne želi reći, uključujući i glavne aktere prodaje.