Lokacijska do

Za dobivanje lokacijske dozvole za, primjerice, vađenje kamena treba samo dokazati pravni interes, ne i pravo vlasništva. Stoga se poduzetnik koji je na svojim parcelama htio pokrenuti kamenolom i bio spreman uložiti mnogo novca iznenadio doznavši da su za njih već izdane lokacijske dozvole. I onda su počeli problemi…

Poduzetnik se već godinama na hrvatskom otoku bavi tradicionalnim obrtom izrade raznih predmeta od kamena, kupujući pri tome sirovine od drugih obrtnika. S vremenom se počeo pitati zašto ne bi ujedinio obje uloge jer ima više parcela prema svemu prikladnima za vađenje sirovine, što bi mu osiguralo mnogo veću konkurentnost jer ne bi ovisio o proizvođaču sirovine. Osigurao je kvalitetnu kreditnu liniju i pokrenuo postupak. Pripremio se i za kompliciran proces jer treba dobiti rješenje o odobrenome eksploatacijskom polju, lokacijsku dozvolu i rudarsku koncesiju, dakle tri odvojena ipak povezana upravna dokumenta, ali bio je spreman potrošiti i vrijeme i novac za ostvarenje cilja.

Za eksploatacijsko polje kamena treba pribaviti lokacijsku dozvolu jer se tako formira predmet buduće rudarske koncesije za iskorištavanje. Rudno bogatstvo, naime, ne pripada vlasniku zemljišta, nego treba dobiti koncesiju i za ono što se eksploatira plaćati naknadu. Takvu dozvolu izdaje resorno ministarstvo. Međutim, upravo je na tome zapeo poduzetnik i investitor jer referentica mu je u upravnom postupku odbila izdati lokacijsku dozvolu ustvrdivši da su njegove parcele obuhvaćene lokacijskim dozvolama izdanima trećim osobama koje s tim parcelama nemaju baš nikakve pravne veze – nisu ni vlasnice ni suvlasnice, nemaju ni pravo građenja ni bilo koje drugo pravo, čak nisu ni posjednice.

Poznato je da za pribavljanje lokacijske dozvole treba samo dokazati pravni interes, a ne i pravo vlasništva ili drugo pravo koje ovlašćuje na građenje u prostoru, zatim da lokacijska dozvola vrijedi dvije godine; ako se zatraži, dobije se produženje na još dvije. Nakon toga više ne vrijedi, odnosno na njezinu temelju ne može se osnovano zatražiti izdavanje dozvola koje, uz ostalo, zahtijevaju lokacijsku dozvolu (npr. građevna dozvola). Investitor je, potpuno očajan jer mu je investicija dovedena u pitanje, zatražio od onih koji su svojim lokacijskim dozvolama ‘zauzeli’ i njegove parcele da smanje svoja eksploatacijska polja, na što su pristali. Mnogo je puta, ali bez ikakvih rezultata, tražio da se osigura suočavanje njegova odvjetnika s onim ili onima iz ministarstva koji dovode u pitanje izdavanje lokacijske dozvole, i to kako bi se prije pori raščistili prije donošenja odluke (to više što je riječ o odluci na koju se ne može žaliti). Unatoč svemu lokacijska dozvola bila je odbijena s jednim argumentom da se ne može mijenjati valjane lokacijske dozvole, posebice bez sudjelovanja osoba koje su ih pribavile. Potpisane i ovjerene suglasnosti prijašnjih posjednika lokacijskih dozvolama, koji tako pristaju da se promijeni njihov obujam eksploatacijskog polja, nisu uzete u obzir.

Investitor je nakon toga mogao ili ići na upravni sud, što traje bar nekoliko godina, ili krenuti od početka s novim zahtjevom vjerujući da će, nakon što ispuni uvjete, koji su mu dijelom rečeni usmeno, a dijelom ih je trebalo iščitati iz rješenja o odbijanju lokacijske dozvole, dobiti lokacijsku dozvolu, odnosno da istom ili drugom referentu neće na pamet pasti neka nova ‘ideja’.

Odlučio se za drugu opciju i krenuo ispočetka. I na prvi je pogled apsurdno što je morao zatražiti novu studiju o zaštiti okoliša iako je takva studija prije izrađena upravo za te parcele. Još je apsurdnije što su za dvije lokacijske dozvole koje su pribavili susjedi (isti oni koji su dragovoljno smanjili svoja eksploatacijska polja) morali tražiti i dobiti obnovu postupka.

Takvo stajalište činovnika državne uprave zapravo je otvoren javni poziv svima da traženjem lokacijske dozvole obuhvate što šire područje. Godina nitko drugi (pa ni država) u tome neće moći ništa raditi bez suglasnosti onoga tko je pribavio lokacijsku dozvolu. A ne mora raditi ni on sam. Opisano ulaganje samo je u strojevima ‘teško’ nekoliko milijuna kuna i otvara desetak radnih mjesta, a ‘zakočeno’ je na nekoliko godina. Zašto? Zbog nezakonitog i promašenog tumačenja pravnih propisa. Projekt je, srećom, dobro završio, ali, nažalost, s velikim gubicima, nastalima nepotrebnim i bez pravnog temelja. Što savjetovati poduzetnicima koji se nađu u sličnom položaju? Najlakše je savjetovati da ne popuštaju, nego ulažu pravne lijekove do posljednje instancije i tako ostvare svoja prava. No to je opcija s mnogo neizglednosti, troškova i utroška vremena. Mnogo je bolja ona u kojoj država reagira tako da prepozna problem i najbolje ga riješi u najkraćem roku. Takvo rješenje podrazumijeva i jasnu osobnu odgovornost za nezakonite odluke onih koji ih donose i onih koji stoje iza njih.