Ministar financija treba osobnom imovinom jamčiti za proračun

Ministri će prihvatiti političku odgovornost, ali osobnu krivnju i rizike za svoju obiteljsku imovinu sigurno neće. S kojim pravom onda to traže od menadžera?

Novele Općega poreznog zakona, a osobito netom u prvo čitanje upućeni Prijedlog zakona o financijskom poslovanju i prisilnoj nagodbi izazvali su konsternaciju i revolt među poduzetnicima i menadžerima, kao i ozbiljne prigovore pravne struke, revizora i poreznih savjetnika.

Prigovori se kreću u rasponu od principijalnih argumenta o osobnoj odgovornosti članova uprava i nadzornih odbora cjelokupnom obiteljskom imovinom, pa do nomotehničkih rješenja i procesno-pravnih pitanja. Te je prigovore u javnoj interpelaciji već artikulirao HUP kroz 10 točaka i, ako resorna ministarstva najvažnije primjedbe ne uvaže, vrlo je izgledno da će se pokrenuti prijedlog za preispitivanje ustavnosti zakona. Primjena novog zakona bez prethodne temeljite konsolidacije javnih financija izazvala bi masovne stečajeve u realnom sektoru i prouzročila mnogo više negativnih efekata od koristi uvođenja financijske discipline i administrativnog sustava prisilnih nagodbi. O utjecaju na poduzetnički optimizam i nove investicije da i ne govorimo. O čemu je riječ?!

Intencija zakonodavca je da na tragu Direktiva 2001/17/EK, 2001/24/EK i Smjernica u odluci EK 1346/2000 u vezi s reguliranjem insolventnosti pravnih osoba u hrvatskom zakonodavstvu primijeni europske standarde u području financijskog poslovanja društava kapitala, procedura rješavanja insolventnosti i prezaduženosti pravnih i fizičkih osoba, i prisilne nagodbe među pravnim osobama.

Tome se nitko pošten i profesionalno odgovoran ne može i ne nastoji suprotstaviti. No, način na koji su predlagači zakona to uredili – po svoj prilici nekritički prepisujući pojedina poglavlja iz slovenskog zakonodavstva – krajnje je dvojben. Naime, osim tražbina radnika koje su Stečajnim zakonom stavljene u prioritet, država se postavlja kao vjerovnik nad vjerovnicima, a direktore (i članove NO-a) stavljaju u položaj jamaca-plataca i o tome donosi odluku u skraćenom upravnom postupku.

Dakle, krivnja direktora pretpostavlja se, a na njemu ili članovima NO-a ostaje teret dokazivanja da su postupali s dužnom profesionalnom pozornošću, tj. u dobroj vjeri. Uspjenu li to dokazati, moći će se regresirati od države, ali u međuvremenu mogu potpuno bankrotirati i moraju snositi sve konzekvence glede karijere, obiteljskih financija i eventualnih zahtjeva za naknadu štete i/ili u smislu prekršajne i kaznene odgovornosti.

Tko će u takvim okolnostima htjeti biti član uprave ili NO-a? Tko će se usuditi prihvatiti poduzetničke rizike u ime i za račun trgovačkog društva? Tko će htjeti obnašati članske dužnosti u NO-u uz simboličnu naknadu i nesrazmjernu izloženost opasnostima za osobnu imovinu, recimo zbog propusta povećane dužne pozornosti u kontroli financijskog poslovanja i rizika likvidnosti? Hoće li se i uz kakvu cijenu direktor poduzeća-kćeri u povezanim društvima kapitala koja su objedinjena jedinstvenim vođenjem usuditi i moći oduprijeti odluci uprave koncerna koja može prouzročiti neki od scenarija obuhvaćenih Zakonom o financijskom poslovanju i prisilnoj nagodbi, npr. da pokrene ili ne pokrene postupak prisilne nagodbe prema nekom od povezanih društava ili strateškom partneru toga koncerna?

Logično je da uz dužnosti i ovlasti idu statusna prava i osobna odgovornost. Također je logično da se ta odgovornost pretpostavlja, a eventualna osobna neispravnost ili krivica utvrđuje. No, ta načela razmjernosti u vođenju poslova i nadzoru nad poslovanjem na kojima se temelje Zakon o trgovačkim društvima i dobra praksa korporativnog upravljanja očigledno ne vrijede za tekstipise zakona o financijskom poslovanju i prisilnoj nagodbi.

Ministar financija ili bilo koji gradonačelnik vjerojatno bi se zgrozili ili puknuli od smijeha kad bi netko predložio da oni osobno i dužnosnici njihovih kabineta trebaju odgovarati ukupnom obiteljskom imovinom za slučaj da se ne ostvari planirano punjenje proračuna ili ako ne bi proveli za realni sektor ozakonjeni postupak prisilne nagodbe. Oni će prihvatiti metafizičku političku odgovornost ex post, ali osobnu krivicu i rizike za svoju obiteljsku imovinu sigurno neće. S kojim moralnim pravom onda to traže od menadžera i poduzetnika koji svoju plaću, plaće zaposlenika, nagrade i sva davanja moraju na tržištu zaraditi?!

Umjesto odgovora na to retoričko pitanje, očigledno je da su autori Prijedloga novog zakona u antipoduzetničku klimu sada ugradili i antimenadžerski pristup, inspiriran stajalištem da su pripadnici upravljačkog sloja ‘a priori’ dežurni krivci i poslovični prevaranti države, koja im pruža pravnu sigurnost i sjajne uvjete privređivanja.