Zemlje koje traže pomoć iz zajedničkog fonda morat će potpisati memorandum o razumijevanju utemeljen na preporukama Europske komisije. Međutim, nije jasno što bi u takvu memorandumu moglo pisati i koliko će njegov sadržaj obvezivati.
Sastanak Europske unije održan u Bruxellesu prošli tjedan ipak je, skepticima unatoč, izazvao veće pomake u pristupu europskih vođa dužničkoj i svakoj drugoj krizi na kontinentu. Pobjednika je mnogo, ovisno tko gleda, ali vjerojatno je najveći Mariano Rajoy, španjolski premijer, koji je dobio više-manje sve što je želio, bar u političkom smislu. Njegova zemlja, suočena s mogućom ekonomskom implozijom i mnogo problema, od bankarskog sektora koji godinama funkcionira na zraku, do isušene ekonomije, dobila je potreban novac za krpanje banaka, i to gotovo bezuvjetno. Španjolci su pokazali impresivnu vještinu i smisao za političku kombinatoriku, svjesni svojih ‘prednosti’.
Iznimno važna razlika Jednostavno su preveliki da bi Unija mogla dopustiti bilo kakvu mogućnost stvarna rasapa te zemlje i na račun toga dobili su ono što drugi prije njih nisu mogli. Lova, stotinjak milijardi eura, ići će izravno u bankarski sektor i neće se tretirati kao pomoć državi, kao što je bio slučaj s Grčkom, Portugalom i Irskom. Razlika je iznimno važna jer znači da neće biti ni mrvcarenja novim mjerama štednje svaki tjedan, ali i da ionako nategnut proračun neće imati veze sa spašavanjem banaka. Druga su važna stvar izvor i kategorizacija duga, pa će novac najprije ići iz privremenog fonda (ESF), a poslije iz Europskoga stabilizacijskog mehanizma (ESM), što podrazumijeva gubljenje preferencijalnog statusa pozajmice. U slučaju bankrota, primjerice, novac uzet iz ESM-a imao bi prednost pred privatnim investitorima, no s obzirom na to da ide nominalno iz EFSF-a, to neće biti slučaj. Iako zvuči loše za zemlje kreditorice, potez ima opravdanje zato što bi potencijalno istiskivanje privatnih investitora samo perpetuiralo negativan trend i povećalo španjolske teškoće u pozamljivanju. Preplašeni bi investitori, naime, dignuli kamate na pozajmice ili odbili pozajmiti novac Španjolcima iz straha da u slučaju kraha neće ostati dovoljno za namirivanje njih.
Sljedeća ‘velika’ odluka jest stavljanje bankarskih sektora eurozone pod jedinstven nadzor Europske središnje banke, čime je napravljen ključni korak prema stvaranju bankarske unije unatoč jasnom protivljenju Njemačke. Općenito, bio je to samit ustupaka pun ljubavi i razumijevanja, pa su tako stvoreni preduvjeti za talijansko traženje pomoći bude li potrebno, na vodno uza znatno labavije uvjete. Kad se već bilo široke ruke prema Španjolskoj i Italiji, to se moralo omogućiti i Irskoj, izbavljenoj svojedobno također zbog kraha bankarskog sektora. Ubuduće će svako traženje pomoći u obliku ESM-ova kupovanja državnih obveznica biti uvjetovano samo održavanjem obećanih razina duga i deficita, bez daljnjih obveza rezanja i štednje, kakve su se dosad primjenjivale bez željena učinka. Ili tako kaže jedna interpretacija.
Tko je pobijedio? Takva pravila vrijedit će i za Irsku, čiji su političari iznimno zadovoljni razvezivanjem omče štednje koja ih godinama guši. Prebacivanjem odgovornosti za bankarski dug na ESM irski će se državni dug takoreći preko noći smanjiti za solidnih dvadesetak posto, sa 120 posto BDP-a, koliki je trebao biti sljedeće godine, na stotinjak. Njemačka je na prvi pogled poražena nakon što njezino inzistiranje na dogovaranju najprije dužničkih obveza nije u potpunosti uspjelo.
