Vlada bez Čilićeva modela tek je utočište za umorne patricije

Josipović gleda kako da Vladu oslobodi Čačića, Milanović kako da ga zadrži. Čačić i Zlatar-Violić plaše se smjenjivanja, Jakovčić se pita odakle optužbe za bijeli prah, a Kajin kamo će ako ga izbace iz IDS-a.

Možda je pojednostavnjeno uspoređivati obiteljski sportski projekt s vođenjem vlade. Ali postavljanje ciljeva i prioriteta, stvaranje i motivacija tima, postavljanje sustava vrijednosti zajednički su svim uspješnim projektima.

Strah od smjene na tenisu Čilić su uspjeli: Marin je postao svjetska klasa s perspektivom da bude još bolji, Međugorje je postalo prepoznatljivo tenisko središte i rasadnik novih talenata. Gledajući unatrag, uspjeh Čilićevih u počecima njihova uspona izgledao je kao apsolutno nemoguća misija: nema teniskog saveza, nema novca, nema trenera, nema terena, nema inkubatora za talente… Koja se vlada ne bi unaprijed predala pred takvim izazovom i odustala elaborirajući stotinu razloga zbog kojih se to – ne može?! Moglo se. Marin je to pokazao i u nedjelju u umuškoj areni, deklariravši Španjolca Granollersa, uza suzdržane čestitke hrvatskih političkih patricija. A oni imaju druge prioritete.

Predsjednik države Josipović gleda kako da održi na okupu Vladu i prije svega kako da je oslobodi glavnoga kamena međustrančkog spoticanja – prvog potpredsjednika Radimira Čačića. Predsjednik Vlade Milanović gleda kako da održi dogovoreni međustrančki balans u Vladi, uključujući i ostatak prvog potpredsjednika Čačića, jer mu o tome ovisi saborska većina, dakle opstanak Vlade. Osim toga gleda sve zabrinutije i kako držati pod kontrolom oporbu u vlastitoj stranci, da ne bi smijenili njega. Prvi potpredsjednik Čačić gleda jesu li ga već i u stranci i u Vladi smijenile ministrica vanjskih poslova Pusić i ministrica kulture Zlatar-Violić. Ministrica Zlatar-Violić gleda da Čačić prije odlaska ipak nije smijenio nju, između dva seta u Umagu.

Ostaci pobjedničkog plijena Ministrica Pusić stabilno je pozicionirana u Vladi, ali osluškuje što to priča Marin Čilić, da mu je posebno drago pobijediti ‘doma’ i ‘za Hrvatsku’. Lijepo smo ga godinama učili da se okrene svom glavnom gradu Sarajevu, a on neće. Još se i spontano križa nakon pobjede, a indoktrinirao je i protivnika, Španjolca Granollersa, koji također mantra kako zna koliko Marinu znači pobijediti u Hrvatskoj. Samo da nije u publici ambasador David Slinn…

Vladin pouzdani koalicijski partner, vječni istarski župan Jakovčić gleda odakle mu zapravo dolaze te optužbe o korištenju bijelog praha koje plasira njegov politički proizvod za lijevo biračko krilo IDS-a Damir Kajin. Kajin gleda kamo će ako ga Jakovčić zbilja izbaci iz stranke.

Iza scene i izvan arene, unatoč političkim sukobima unutar vladajuće koalicije dijele se ostaci pobjedničkog plijena. Da je tako svoje ciljeve, prioritete i način djelovanja postavio Zdenko Čilić, danas bi zajedno s Marinom i ostalom djecom igrao badminton sa napuklim reketom u šupljim tenisicama, u vlastitom dvorištu u Međugorju. I jadikovao da se nema, da je nemoguće, da su prethodnici sve odnijeli… Ovako, dok najstariji sin Vinko prati Marina i njegovu karijeru, a nešto mladi Goran studira, tata Zdenko otvara put uspjeha najmlađem Mili, koji je navodno također teniski talent. Svatko radi ono u čemu je najbolji i nitko se ne plaši da će biti smijenjen.

Možda je suviše pojednostavljeno uspoređivati jedan obiteljski uspješni sportski projekt s vođenjem vlade. Ali postavljanje ciljeva i prioriteta, stvaranje i motivacija tima, postavljanje sustava vrijednosti zajednički su svim uspješnim projektima. I sve dok se model Zdenka Čilića ne probije do Vlade, ona će biti tek utočište za umorne patricije kojima je najveća briga – da ih ne smijene dok su na tenisu…