Naizgled paradoksalno, ali obnovljeni i ojačani HDZ ojačao bi i Milanovićev položaj, prisilio ga da unutar postojećeg sustava ojača tim i vodi Vladu do novih izbora. To je najstabilnija opcija.
Poruke su izrazito dramatične, možda dijelom i zato da potaknu premijera na akciju i da mu olakšaju djelovanje. Ali nije ih lako provesti čak ni u razbljaženoj varijanti: udaraju na političku arhitekturu Vlade, udaraju na među-stranačke i unutarstranačke odnose koalicijskih partnera, udaraju na premijerovu taštinu.
Ključ je promjena u ruci premijera Milanovića. Ma što tko misli o premijeru i njegovim liderskim kapacitetima, u ovoj je situaciji jedino on taj koji može inicirati kvalitativne promjene u upravljanju zemljom, jer ni nekontrolirani bunt ni prijevremeni izbori nisu rješenje. Proizveli bi nestabilnost, produbili gospodarsku krizu, a s obzirom na stanje u oporbi nije vjerojatno da bi donijeli neku kvalitativnu promjenu u upravljanju. Uz to, proizvodnja kaosa i nestabilnosti mogla bi ipak odgoditi ostvarenje strateškog cilja – ulaska u EU u srpnju iduće godine. Uspije li premijer ukrotiti vlastitu taštinu, dramatika poruke dr. Gabrića može mu čak olakšati nužnu rekonstrukciju Vlade, po mjeri kompetencije, a ne stranačkih križaljki. Ali ostaje mu drugi problem: politički i društveni konsenzus, odnosno barem minimum suglasnosti s političkom oporom o temama od nacionalnog interesa, minimum razumijevanja sa sindikatima i minimum povjerenja građana.
Dakle, nešto posve različito od dosadašnjeg smjera djelovanja Milanovićeve vlade koja iz već postignutih političkih konsenzusa pravi razdore, prethodno razumijevanje sindikata lošom komunikacijom i netaktičnom retorikom pretvara u sukob, ubrzano gubi potporu birača. Da bi uspio, premijer bi najesen morao pokazati jasan cilj i smjer, kompetentnije suradnike, više političke širine i spremnosti na suradnju. I trebao bi definitivno izazivati uloge profesora nacije koji stalno podučava neke deplasirane lekcije.
Džoker iz rukava sjedi na Pantovčaku – predsjednik Ivo Josipović. Nije tajna da već neko vrijeme i neki gospodarsko-politički lobiji u zemlji i dio zapadne diplomacije računaju sa znatnom ulogom predsjednika Josipovića u slučaju da se Milanović ne bude mogao nositi s izazovom gospodarske i političke krize. Josipović bi u tom konceptu trebao biti nositelj svojevrsnoga političkog konsenzusa oko stručne vlade, koja bi usred gospodarske i političke nužde značila promjenu upravljanja zemljom bez novih izbora, a uz minimum suglasnosti oporbe. Predsjedniku takva velika rola zasigurno ne bi bila mrksa. Uostalom nedavno je sam sebe definirao kao – mirnog golgetera. Ona bi mu dugoročno osigurala i primat na ljevici. Primjetno je i kako posljednjih mjeseci dva predsjednik naglašeno promiče svoju političku širinu i koncilijantnost nasuprot Milanovićevim političkim i svjetonazorskim bitkama.
U svemu tome i šef oporbe Tomislav Karamarko ima svoju ulogu. Uspije li do jeseni pokazati da njegov HDZ može ponuditi neki novi gospodarski i politički sadržaj, a ne samo zaratirati ljude i funkcije u stranci, Karamarko može presuditi u izboru modela izlaska iz krize. Naizgled paradoksalno, ali obnovljeni i ojačani HDZ ojačao bi i Milanovićev položaj, prisilio ga da unutar postojećega političkog sustava stručno ojača svoj tim i uz malo više smisla za konsenzus vodi vladu do novih izbora. A to mi se čini kao dugoročno stabilnija opcija za mlada višestranjača i mlade demokracije nego krah postojećega političkog sustava i stvaranje nekoga novog, stručnog ili nadstranačkog koji u ideji dobro zvuči… Ali ne trebamo isprobati baš svaku ideju koja na prvi pogled dobro zvuči.
