Mnogim malim i srednjim poduzetnicima otpuštanje radnika mučan je proces, pa ga žele riješiti što bezbolnije i ‘ljudskije’. Sve dok prvi put s nekim zaposlenikom ne nestane i komad tvrtkine opreme ili dok ogorčeni bivši radnik ne ‘počisti’ tvrtki važne dokumente s računala.
Stog trena onemogućite dotadašnjem zaposleniku pristup podacima u računalnoj mreži, pokupite bilo kakve iskaznice, ključeve ili strojeve u vlasništvu kompanije koje ima i nakon izlaznog intervjuja pobrinite se da ga se isprati iz prostora kompanije. Da, baš toliko grubo. Američki način postupanja u slučaju davanja otkaza u hrvatskim okolnostima zvuči nehumano i nevjerojatno hladno. Malo podsjeća na film ‘Ni na nebu ni na zemlji’, gdje George Clooney putuje Amerikom i jedini mu je posao davati otkaze. U našim okolnostima, reći će mnogi, tako nešto jednostavno se ne može napraviti. Većina će pomisliti da ipak prema ljudima s kojima su dugo radili trebaju imati ‘fin’ odnos i kad odlaze sa svoga radnog mjesta i da su lude stvari poput ispraćanja nekog iz ureda sa zaštitarima nikad neće biti potrebne.
Tako misle mnogi mali i srednji poduzetnici, sve do trenutka dok se prvi put ne opeku. Na primjer, dok prvi put s nekim zaposlenikom ne nestane i komad tvrtkine opreme – ili još gore, dok ogorčeni bivši radnik ne odluči ‘počistiti’ tvrtki važne dokumente s računala koje smatra svojim. Neugodne su to situacije koje stvaraju zlu krv, a štetu je nekad vrlo teško nadoknaditi. Zbog toga velike srednje kompanije i za slučaj otkaza poznaju proceduru. Jedna je od osnovnih stvari da se otkazivanje suradnje nikad ne radi u četiri oka. To, naravno, ne znači da se otkaz daje pred svima, već da u situaciji kad se radnik otpušta uvijek uz osobu koja daje otkaz i osobu koja ga dobiva postoji i treća strana, odnosno svjedok. Funkcija svjedoka u američkom svijetu sklonom tužbama pokazala se vrlo korisna, a postojanje treće, neutralne osobe obično može pomoći da proces prođe glatko. Naravno, to ne znači da treća osoba treba biti zaštitar koji će ispratiti dosadašnjeg radnika (slučajevi u kojima je to potrebno ekstremno su rijetki). Na umu treba uvijek imati jedno – činjenica da netko dobiva otkaz iznimno je teška za tu osobu i potrebno je učiniti sve da joj se pomogne sačuvati dostojanstvo i samopoštovanje. Dakle, treća se osoba ne bi trebala uključivati u razgovor, niti bi dojam trebao biti da se osobu kojoj se daje otkaz tjera u kut.
Sljedeće što je u uređenim sustavima normalno, a u malima se često zaboravlja je da se otkazi pomno planiraju i improvisacije nisu dobrodošle. Prije nego što se nekome priopći da više ne radi u kompaniji potrebno je odrediti gdje će se održati sastanak na kojem će se to priopći, vrijeme (preporuča se sredina tjedna, kako bi osoba imala vremena riješiti papirologiju i raspitati se za eventualnu pravnu pomoć), ali i razmisli o tome što se inače događa u to vrijeme. Otkazi se ne daju za blagdana, rođendana ili neposredno nakon rođenja djeteta. Iako se to možda čini kao pitanje koje nema veze sa sigurnošću, činjenica je da emotivni ljudi na stres znaju neprimjereno reagirati. Poslodavac može kriviti samo sebe ako doživi neugodnu situaciju pri davanju otkaza, a dao ga je u istoj prostoriji gdje je jučer netko slavio promaknuće.
