DRŽAVNA IMOVINA

U pripremi je registar u kojem je do sada već 27 tisuća objekata. Riječ je o prvom dokumentu s kompletnim popisom državne imovine, a javnosti će biti dostupan iduće godine. Taj središnji registar sadržava sve vrste objekata – od zgrada do mostova, a ima i doregistre koji su važni u poljoprivredi, kulturi…

Zakoni koji su trenutačno u različitim fazama donošenja drastično će promijeniti sliku državne imovine kojom se u Hrvatskoj raspolaže, ali i načina na koji se njome upravlja. Prvi je Prijedlog zakona o poljoprivrednom zemljištu koji je upravo u fazi javne rasprave – i seljaci su, najblaže rečeno, nezadovoljni njegovim sadržajem. Drugi je Prijedlog zakona o koncesijama, o kojem je nedavno raspravljala Vlada, a koji bi riješio pitanje prirodnih bogatstava u koje se već dugo nije temeljito dirnulo; a treći je Zakon o fiskalnoj konsolidaciji.

Ovi zakoni dio su napora da se napokon uvede red u to što točno država ima – od zemljišta i umjetnina pa do potraživanja i udjela u kompanijama. Jer, nimalo neobično za domaće prilike, to u državi zapravo nitko ne zna – na sveobuhvatan način. Nikada nije postojao kompletan popis državne imovine, pa nema nekog dokumenta iz doba Jugoslavije koji bi se mogao revidirati i dopuniti, već se posao radi manje-više od početka.

Postoji evidencija poljoprivrednog zemljišta koja je golema, zatim evidencija šumskog dobra, kulturnih dobara, a u AUDI-ju postoji i registar imovine koji sadrži 27.000 objekata, a koji još nije do kraja završen. Na tom se registru radi i dalje, napravljen je velik pomak i mislimo da bi sljedeće godine i taj registar mogao biti dostupan javnosti. Taj središnji registar sadržava sve vrste objekata – od zgrada do mostova, ali ima i doregistre koji su važni u poljoprivredi, kulturi… objašnjava Mladen Pejnović, predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, skraćeno – DUUDI-ja.

I dok mnoge zbunjuje što točno DUUDI radi i u čemu mu se ovlasti preklapaju s AUDI-jem (Agencijom za upravljanje državnom imovinom) koja je nastala iz bivšeg Fonda za privatizaciju, mnogo je važnije za gospodarstvo što se u zgradi koju dijele planira za budućnost. Naime, u zagušljivim hodnicima zgrade u Lučićevoj ulici u Zagrebu, pokraj koje mnogi prolaze a da je i ne primijete jer gledaju impresivan neboder do nje, planira se veliko čišćenje. Ne radi se o kozmetičkim promjenama interijera koji tako očito nije mijenjan još od sredine 80-ih, već o čišćenju portfelja. Ne samo da se planira prodaja državnih udjela u više od 200 tvrtki nego i smanjenje broja kompanija koje se smatraju strateškim.

To znači da će se s onog popisa na kojem su tvrtke od državnog interesa – od ACI-ja pa do zračnih luka – srezati gotovo pola. O njih 45, koliko bi ih nakon toga trebalo ostati, i dalje će se brinuti ministarstva i državni uredi (iako ni to ne znači da u njima država neće prodavati udjele), a ostale 24 neizbježno će u privatizaciju.

Kako će to u praksi izgledati kad je riječ o tvrtkama koje će vjerojatno zadržati svoje mjesto čak i na suženom popisu onih od posebnog državnog interesa, javnost ima priliku promatrati iz prve ruke na primjerima Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke. Prodaje će očito biti i sigurno je jedno – neće se stati na tim tvrtkama.

Poslovne udjele i dionice država još ima u 760 tvrtki. Veći dio toga iz privatizacije i najčešće su to mali postoci. Od toga je određeno 69 trgovačkih društava od strateškog interesa, a mi predviđamo da će se taj broj u budućnosti još smanjiti, i to na oko 45 tvrtki. O tim strateškim trgovačkim društvima brinut će se i dalje Vlada. Preostala trgovačka društva treba privatizirati. Riječ je o 700-tinjak tvrtki, od kojih je 50-ak neaktivno, a uz privatizaciju, u tim društvima je potrebno provesti i restrukturiranje kako bi ta trgovačka društva mogla normalno tržišno poslovati. Država bi zadržala vlasnički udio samo u društvima koja su od strateškog interesa, u ostalima bi imala komercijalni interes. Mnoga se društva jednostavno ne žele odvojiti od države, ali su s vremenom postala prevelik i nepotrebni teret – kaže Pejnović.

Naravno, dio tih udjela ne može se prodati bez središtanja i restrukturiranja, iz jednostavnog razloga što je nedovoljno atraktivno da u trenutačnom stanju pronađe kupca. Za drugi dio kod kojeg se to može napraviti nuđenje tih udjela treba biti trajni posao. I stvarno, tko god prati rad AUDI-ja, može primijetiti povećan broj natječaja.

Kakvo je čišćenje potrebno i kakvi se sve nepotrebni utezi kriju među državnim udjelima izvršno se vidi iz posljednjeg zbirnog natječaja AUDI-ja koji je objavljen početkom srpnja, kada je upućen javni poziv za kupnju dionica i udjela u 16 tvrtki. Manje je bitno o kojim je tvrtkama riječ – dovoljno je pogledati o koliko se dionica radi. Maksimalno se prodaje 1178 dionica, a osim još jedne tvrtke u kojoj se prodaje oko 900 dionica svi ostali iznosi su smiješni – 50 dionica, dvije, 44 dionice, devet dionica, sedam… Jasno je kao dan da od držanja takvih udjela država ne može imati koristi.

Zbog toga je planirana prodaja svega što se može prodati odmah, a restrukturiranje onoga što se treba restrukturirati. Dakle, poduzetnici mogu očekivati da će imati priliku doći do udjela koji ih možda zanimaju.

Za restrukturiranje je pak planirano formiranje stručnih timova koji će provoditi restrukturiranje za pojedine djelatnosti i konačno stajanje na kraj beskonačnom ulijevanju novca u tvrtke koje nemaju perspektivu. Kako je novca od privatizacije velikih ionako sve manje, krajnji je trenutak da se takav trend zaustavi, jer prelijevanje novca od prodaje vrijednih državnih nekretnina u tvrtke koje loše posluju nema smisla.

U svakom slučaju zajedno s upisivanjem svega onog što država ima potrebno je upisati i sve ono što bi država trebala imati, ali joj je uskraćeno, kao što je to s dugovanjima.

U državnoj imovini mora postojati osnovno načelo, a to je da sva državna imovina mora biti u državnim knjigama. Bez obzira na to je li riječ o šumama, cestama, vodama, zgradama, potraživanjima ili umjetninama. Veliki su koraci u središtanju državne imovine: Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o koncesijama i Zakon o fiskalnoj konsolidaciji. Provođenje tih triju zakona bitno utječe i na širinu obuhvata pojma državne imovine i na njezino središtanje. Kod svake bilance, pa i državne, morate imati evidenciju potraživanja. Svi su za to da se sve objavljuje, ali kad se to uistinu i pokuša, svi se uzbude. Potraživanja države ozbiljna su stavka u državnoj bilanci i na toj se čistoći odnosa državne imovine, registra državne imovine, glavne knjige državne riznice i iz nje državne statistike i eurostat sada radi. Razvojni potencijal imovine mora biti jasan, namijenjen ostvarivanju nove vrijednosti, iako su još česte špekulativne namjere – objašnjava Pejnović.

Među ostalim, svojim funkcijama DUUDI će u trenutku kad bude potpuno funkcionalan obavljati i nadzor nad korištenjem i upravljanjem državnom imovinom, pa će tako, među ostalim, biti tijelo koje će se brinuti o tome rade li imenovani u uprave i nadzorne odbore svoj posao. Već sad tako Pejnović pazi na statistiku i prilično je zadovoljan učinjenim.

U strateški važnim tvrtkama, njih 69, od početka mandata promijenjeno je 288 članova nadzornih odbora i uprava, tj. ukupno su napravljene izmjene u 55 nadzornih odbora i 35 uprava. U javnosti je stvoren dojam da se baš sve mijenjalo, ali trenutačno su 34 uprave u nepromijenjenom sastavu jer dobro rade ili još nisu imale skupštinu i nije bilo potrebe za prijevremenim izmjenama. Imali smo uglavnom opravdanu negativnu reakciju na osam predloženih imenovanja i neke pogreške mogli smo izbjeći, ali ‘statistički’ ne djeluje tako loše u odnosu na ukupan broj – zaključuje.