Koji je rezon u spašavanju građevinskih tvrtki koje su odavno jednom nogom u stečaju umjesto da država novac uloži u zdrave tvrtke i s njima pokrene investicije? Jedino u tome da se tako zaštite bilance banaka.
Akve veze imaju poslovni rezultati banaka, rast rezerviranja za loše plasmane, odsutnost najavljenih investicijskih radova i silan trud države da na životu održi velike tvrtke, većinom onkraj stečaja i mahom u građevinskom sektoru? Umjesto očitog odgovora evo nekoliko brojki: u odnosu na kraj prošle godine u tri ovogodišnja mjeseca iznos kontaminiranih kredita odobrenih poduzećima porastao je za 1,2 milijarde kuna, na ukupno 25,9 milijardi. Tako je njihov udjel samo u prva tri mjeseca s 20,1 porastao na 20,8 posto, a nisu rijetki analitičari koji procjenjuju da će ih do kraja godine biti čak 25 posto – svaki četvrti bit će nenaplativ.
To se u bilancama banaka očito više ne može ‘peglati’. Dvije najveće banke, naime, u prvim šest mjeseci ostvarile su znatno manju dobit – Zagrebačka je ostvarila devet posto slabiji rezultat, PBZ gotovo sedam posto (uz porast rezerviranja za čak 47 posto!). Iako svi podaci nisu provjerljivi jer nisu dostupni javnosti, građevinski krugovi znaju da je PBZ, uz austrijsku banku BKS, prilično izložen Ingri kojoj je ruku spasa pružio državni Đuro Đaković. Zagrebačka banka izložena je manje-više svim drugim građevinskim tvrtkama, iako su i ostale velike banke u vrijeme buma investicijske gradnje obilato kreditirale građevinski sektor.
I zdravih ima dovoljno. U kuloarima se već neko vrijeme šuška da je cijelu priču u vezi sa spasom Ingre, Konstruktora, Dalekovoda pokrenuo prvi čovjek Zabe Franjo Luković. Mnogi ekonomisti cijelo vrijeme krize upozoravaju da joj neće biti kraja i da cijene nekretnima neće početi padati sve dok banke ne očiste svoje bilance od nenaplativih (građevinskih) kredita. Je li uz, kako se tvrdi, inicijativu Zagrebačke banke, državni angažman u spašavanju tvrtki ujedno i spašavanje bilanci banaka?
Jedan znalac iz bankarskih krugova kaže, ako se spašava bilo koja tvrtka, dominantna će teza biti da se spašava banke. Jednostavno, takav je financijski krvotok zemlje, spašavanje bilo kojega korporativnog klijenta – a nema takvog koji se nije koristio bankarskim kreditima ili jamstvima – imat će pozitivan odraz u njezinoj bilanci.
- Mislim da nije ključna teza tko je pokrenuo saniranje tih tvrtki, već činjenica da si država ne može dopustiti da takva poduzeća propadnu, jer je pitanje hoće li se ikada moći oporaviti, što može biti veća nacionalna šteta nego da se ne čini ništa. Pitanje je mogu li se ta poduzeća trajno spasiti ili je to samo privremeno rješenje, no ono što bi trebalo objasniti jest transparentnost cijelog postupka tako da se zna koliko takve tvrtke duguju državi, koliko bankama, koliko dobavljačima i tko se čega u toj priči odriče. U konkretnom slučaju Ingre trebalo bi obrazložiti koji su ekonomski razlozi Đure Đakovića da preuzme Ingru, je li to poslovna ili politička odluka.
Zašto se država toliko angažirala u spašavanju građevinskog sektora, u ovotjednom intervjuu Lidera objašnjava i ministar Branko Grčić. U prvoj polovini godine nisu uspjeli pokrenuti nijednu obećanu investiciju zato što nemaju s kime. Gotovo su sve velike građevinske tvrtke u blokadi, pa da bi se investicije pokrenule, najprije treba spasiti ‘operativu’.
No Želimir Bodiroga, direktor BBR Adrije, s tom se tezom nikako ne slaže.
- Zašto na račun poreznih obveznika spašavati tvrtke koje će za godinu-dvije vjerojatno biti u istoj situaciji? Zašto država novac ne uloži u zdrave građevinske tvrtke i s njima pokrene investicije? Ima ih dovoljno i dovoljno su velike, ekipirane da odrade posao. Čemu priče o velikim, novim projektima kada ne dovršavamo ni započete?
Što je s mostovima kod Gradiške?
