Charles i David KOCH

Charles i David Koch, nasljednici carstva Koch Industries koje uključuje praktički sve što ima veze s naftom i plinom, od benzinskih crpki do plastike i umjetnih gnojiva, srčani su desničarski aktivisti koji su se osobno zavjetovali da će srušiti omraženog Baracka Obamu i instalirati republikanca Mitta Romneyja za predsjednika SAD-a. U tu svrhu koriste se pomno razrađenom donatorskom mrežom, koja je proteklih nekoliko godina raznim konzervativcima priskrila više od 120 milijuna dolara.

S približavanjem američkih predsjedničkih izbora u studenome zahuktava se i kampanja u kojoj glavne uloge imaju aktualni predsjednik, demokrat Barack Obama, i republičanski izazivač Mitt Romney, a središnje mjesto u toj kampanji počinju zauzimati izvori financiranja dvojice natjecatelja. Posebnu pozornost medija i politički osviještene javnosti u tom je smislu u posljednje vrijeme zaokupila pomalo tajanstvena, ali izrazito moćna, obitelj Koch, koja prema svemu sudeći čini financijsku okosnicu republikanskog napada na Bijelu kuću.

Braća Charles i David, nasljednici carstva koje uključuje praktički sve što ima veze s naftom i plinom, od benzinskih crpki do plastike i umjetnih gnojiva, deklarirani su i srčani desničarski aktivisti koji su se osobno zavjetovali da će srušiti omraženog Obamu i instalirati mor(m)ona Romneyja te se u tu svrhu koriste pomno razrađenom donatorskom mrežom. Početkom prošlog mjeseca organizirali su vrlo zapaženo prikupljanje donacija u svome luksuznom ljetnikovcu u mondenom Hamptonsu, u kojemu svi koji nešto znače u Americi jednostavno moraju imati vikendice. Vremena se, doduše, mijenjaju pa je sve teže bilo što izvesti tajno, tako da je uvažene goste prije razgaljenih domaćina dočekala i bijesna gomilica s transparentima i uzvicima ne tako prijateljskog sadržaja (‘Koch ubija’, ‘sramite se’…). Čast sudjelovanja stajala je u startu 50 tisuća dolara, no ulaznica je nesumnjivo bila jedva manča za iznose nagurane do kraja večeri u malu aktivističku kasicu prasici kojom uznemireni bogataši namjeravaju na mjesto predsjednika instalirati čovjeka pečinskih pogleda, od kojeg se svijet ježi.

Angažirani dvojac u kojem Charles drži mjesto predsjednika i glavnog direktora, a David izvršnog dopredsjednika, u vlasništvu ima 84 posto Koch Industries i s ukupnim bogatstvom od oko 25 milijardi dolara svaki zauzimaši sedmo i osmo mjesto na Bloombergovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu. Razumljivo je stoga da će napraviti sve kako bi taj plasman zaštitili i unaprijedili, pa čak i propagiranjem čovjeka sumnjive inteligencije i opasnih političkih motiva. Dio najavljenih mjera u slučaju pobjede na izborima bit će i vrlo konkretno vraćanje sve ljubavi i topline iz predizborne kampanje ljudima zaslužnima za tu pobjedu. Ne, naravno, biračima, već ljudima poput braće Koch koji se mogu tako nadati novim poreznim olakšicama za bogate i uklanjanjem državnih subvencija za obnovljive izvore energije, točnije vjetroelektrane o kojima ovisi 37 tisuća radnih mjesta.

Istovremeno, unatoč objašnjenju kako želi poštenu utakmicu bez favoriziranja određenih izvora energije, Romney nije iskazao namjeru uklanjanja poreznih olakšica za naftu i plin vrijednih 40 milijardi dolara. Jasno, može se uvijek očekivati još početka ratić i pregršt poreznih ‘rupa’ za kompanije koje će poslove dijeliti izvan Amerike, sve iz ljubavi prema majci Americi. Jedan od najdemokratskih sustava na planetu poznat je po nizu opskurnih društava i organizacija koje služe za posredno i tajno utjecanje na politiku i društvo, a jedno takvo je Americans for Prosperity na čijem je čelu David Koch i preko kojeg se ‘napaja’ pokret Tea Party, odnosno radikalna desnica koja je potpuno zavlađala opozicijskom scenom u zemlji.

Zgodna stvar s tim društvenicima jest to što su ‘ne-profitna’ i zato ne moraju objavljivati donatore, kao što ne smiju ni potrošiti više od polovice svog proračuna na izbore. S druge strane, višina proračuna nije ograničena pa ta polovica može biti sasvim bučna, primjerice šest milijuna dolara utrošenih na videospotove protiv predsjednika Obame ili devet milijuna dolara na kampanju protiv Obamine zdravstvene reforme. Usput budi rečeno, obvezno kupovanje zdravstvenog osiguranja, kakvo je uveo Obama, u svom je guvernerkom mandatu u državi Massachusetts uveo 2006. baš stanoviti Mitt Romney. Danas to isto na federalnoj razini žestoko napada.

Nakon loših iskustava s izravnim angažmanom u politici David Koch s bratom odlučio se na suptilniji pristup promicanju ‘istinskih američkih vrijednosti’, ulaganjem golemih iznosa u kreiranje javnog mišljenja. Kompletna donatorska mreža obitelji Koch upregnuta je u kampanju republikanskoga kandidata za predsjednika Amerike Mitta Romneyja, čija stajališta i izjave već sad sablažnjuju mnoge.

Kochovi su zaista pravo malo vrelo građanske, neprofitne aktivnosti i osim spomenutog društva financiraju i sudjeluju u radu 60 Plus Association koje favorizira privatizaciju socijalnog osiguranja, ali i niza drugih, barem njih više od 30. Mreža organizacija preko kojih Kochovi operiraju uključuje, koliko se zna, American Energy Alliance, American Future Fund, American for Limited Government i National Right for Life, s tim da sredstva prikupljaju i za The Heritage Foundation, Texas Public Policy Foundation i druge lobističke grupe i ‘think’ tankove.

Situacija s takozvanim super PAC-ovima (political action committee, odbori za političko djelovanje preko kojih se neizravno financiraju političke opcije putem vlastitih lobističkih aktivnosti) sasvim je drugačija jer takvi odbori moraju objaviti svoje donatore. A braća Koch očito su sramežljiva. U takvim, transparentnim, oblicima ispisali su tek simbolične čekove na iznos od 2300 dolara 2008. kada Romney nije uspio pobijediti na unutarstranačkim izborima za predsjedničkog kandidata i 2300 dolara njegovu stražnjom protivniku i republikanskom kandidatu Johnu McCainu. Mediji procjenjuju da je razrađena mašina za prikupljanje sredstava u proteklih nekoliko godina priskrbila raznim konzervativnim institucijama i igračima više od 120 milijuna dolara donacija.

Riječ je o pažljivo osmišljenoj i uvedenoj mreži pod palicom obitelji Koch koja kontinuirano prikuplja novac raznih donatora i prosljeđuje ga nizu desnih političkih opcija, a iznosi se redovito broje u stotinama milijuna dolara, zbog čega su i neki načelno politički naklonjeni pojedinci sve zabrinutiji.

Uvriježeni naziv Kochtopus (igra s riječi hobotnica i prezimenom obitelji) i uspoređe sa Standard Oilom, simbolom korporativnog kapitalizma, dosta govore o njihovoj snazi. Rastuće centraliziranje donacija kroz mrežu Kochovih, jasno, daje sve veću moć obitelji i njihovim partikularnim agendama. Posebno uzne miruje to što se velik dio tog novca kanalizira anonimno, skrivajući tako izvore financiranja i interese koji iza njih stojte. Naivno je misliti da slična ‘disciplina’ ne postoji i u suparničkom taboru, no razina centraliziranosti procesa u rukama jedne obitelji i odabrane nekolicine ipak je specifična i zabrinjavajuća čak i za američku politiku u kojoj je lova bogatih ionako oduvijek igrala presudnu ulogu.

Složna braća bome imaju i što zaštititi. Uz osobno bogatstvo koje se mjeri u desecima milijardi dolara i smješta ih na zavidne pozicije relevantnih ljestvica bogataša (Charles je smješten na 18. mjesto Forbesove liste milijardera za prošlu godinu i četvrto mjesto Forbesove liste 400 najbogatijih), u rukama imaju drugu najveću američku kompaniju u privatnim rukama. Koch Industries osnovao je tata Fred C. Koch 1940. kao naftnu kompaniju, ali je u rukama juniora narasla u korporativnog mastodonta, čiji se prihodi procjenjuju na više od sto milijardi dolara godišnje s desecima tisuća zaposlenih i operacijama u proizvodnji naftne, plina, gnojiva, plastike, kemikalija, opreme i tehnologija za kontrolu onečišćenja, polimera, papira i još koječega.

Iako je stari Fred iza sebe ostavio četvoricu sinova, William se odlučio za vlastitu poslovnu karijeru i prodao udio u Koch Industries, dok je Fred R. crna ovca u obitelji, jedini koji nije studirao kemiju kao tatica, već se odlučio za dramaturgiju i estetski mnogo profinjeniji život mećene i kolekcionara umjetnina.

Naravno, ideologija nema nikakve veze s interesom Kochovih, to je samo nužni veo preko mnogo prozaičnijih motiva temeljenih isključivo na poslovnim interesima. Ljudi su to čije ‘domoljublje’ uključuje špekuliranje s cijenama naftne na štetu vlastitih potrošača, prodaju naftne omraženom protivniku Iranu, guranje zakona koji pogoduju izvozu poslova izvan Amerike, suzbijanje sindikalne aktivnosti, izbjegavanje plaćanja poreza voljenoj domovini, guranje antikološke legislative i onečišćivanje okoliša, zaštitu partikularnih poslovnih interesa na štetu društva, borbu protiv zdravstvene reforme kojom bi, barem u tom segmentu, Amerika prestala biti Treći svijet, borbu za interese velikih banaka koje su iscjedile dušu običnim građanima.

To sve, pak, neće spriječiti niz istih tih običnih Amerikanaca da glasuju za kandidata Kochovih, pa je zato poučak ove priče da nikog ne treba previše žaliti. Jedna je to od zaista rijetkih zemalja u povijesti u kojoj siromašni rado prepuštaju bogatima da ih vode, drugdje barem postoji načelni otpor, makar bio i bez efekta. Kochovi se zaista nepotrebno uzbuđuju.