Drugi premijerni naslov 63. Dubrovačkih ljetnih igara, dugo očekivana premijera redatelja Tomaža Pandura, Euripidova ‘Medeja’, ispuni je očekivanja. Riječ je o pomno elaboriranom redateljsko-dramaturškom konceptu, s višezačnim aluzijama i više mogućnosti interpretacije. Medeja u muškom svijetu, žena u muškom svijetu, igranje s konceptom volje i odlučnosti u odnosu na rodnu poziciju primjećuje se kao primarno, ističe u nizu izvedbenih aluzija. Euripid je adaptiran prema novom, proznom i prilagođenom prijevodu Lade Kaštelan, autor adaptacije je Darko Lukić, a scenarij potpisuju Tomaž Pandur i Livija Pandur, koja je ujedno i dramaturginja predstave.
Izvorni Euripidov ženski kor transformiran je u muški, sastavljen od Korinćana odnosno Argonauta, s kojim se Medeja nadmeće, a koji je ujedno i podržava, kao simbol muškog svijeta s kojim se ona – žena – bori već tri tisuće godina.
Vizualni identitet predstave također prati tu ideju i smješten je u idejne prostore talijanskoga filmskog neorealizma. Mediteran – ishodište civilizacije, patrijarhata i onoga što na tom istom Mediteranu još uvijek postoji kao arhetip žene i kulturni obrazac izvršno se uklapa u sliku ženine pozicije u društvu i svega onoga što se dogodi kada žena u takvom svijetu otvoreno uzme moć i volju u svoje ruke.
Takvu je Međeju izvršno, i iznad visokih očekivanja od glumice takvih kapaciteta, utjelovila Alma Prica. Krhka, a snažna, divljega barbarskog temperamenta, Međeja čarobnica, žena koja je zaslužna za sve Jazonove – muževljive pobjede, ona koja je izdala svoj dom i svog oca zbog ljubavi prema njemu, ona koja je ubila zlikovca Peliju, čarobnica koja je donijela zlatno runo iz Kolhide umjesto svoga muža. I nakon svega toga, on je izdaje, napušta i ženi se korintskom princezom zbog daljnjih uspjeha u društvu.
