Kriza nije promijenila metodologiju procjene kompanija, ali se unatrag godinu-dvije bitno promijenila važnost pojedinih pokazatelja poslovanja. Ono na što se prije nije obraćalo previše pozornosti, a sada je postalo kamen spoticanja u pregovorima jest obrtni kapital. U vrijeme goleme nelikvidnosti količina obrtnoga kapitala koji tvrtka ima postala je esencijalno pitanje.
Koliko bi sada mogla vrijediti moja tvrtka? – pitanje je koje si je u zadnjih nekoliko godina često postavio gotovo svaki poduzetnik. Bilo da je grčevito želi prodati i dobiti koliko se dobiti može u vrijeme sveopće ekonomskog stagnacije, bilo da traži kredit ili strateškog partnera. Odgovor je najčešće – manje nego prije. Iznimka su sposobni sretnici koji su i dalje profitabilni, zdravi, tržišni lideri i uz koje se vežu slične milo-zvučne konotacije. Najveća većina ostalih suočava se s padom prihoda i dobiti i rastom duga, što znači da vrijednost kompanije pada. Da bi stvar bila gora, kupci su postali mnogo sumnjičaviji i oprezniji nego ranije.
Formalna procjena vrijednosti kompanije mnogo je drugačiji proces od odokatnih procjena tvrtki pri kojima se poduzetnici vode svojim osjećajem, time koliko su uložili ili koliko misle da bi mogli dobiti. Riječ je o procesima koji su matematički, hladni i često s neugodnim rezultatima za one koji su uključeni, a nezaobilazna je kada se tvrtka priprema za prodaju, dokapitalizaciju ili IPO, kada se isplaćuje jedan vlasnik koji izlazi iz vlasničke strukture ili kada banka traži zalog nad dionicama/udjelima tvrtke kao kolateral za odobreni kredit pa traži procjenu njihove vrijednosti. Da ne bi sve bilo hladno i egzaktno, iste brojke, …
