PROFESIONALNO IGRANJE Zakon o radu ne štiti nogometaše

Domaći nogometni klubovi organizirani su kao neprofitne udruge građana, a radno zakonodavstvo ne predviđa prilagođenu primjenu na profesionalni sport. Europska je pak praksa da se profesionalni sportaši smatraju ili poduzetnicima ili radnicima.

A traktivni nastupi brojnih nogometnih zvijezda na Europskom nogometnom prvenstvu održanom u lipnju napunili su medije tekstovima o njihovim zaradama. Nogometaš stječe status profesionalnog sportaša sklapanjem ugovora o profesionalnom igranju u klubu te registracijom kod nacionalnoga nogometnog saveza kojem klub pripada. Hrvatski nogometni savez (HNS), uz sudjelovanje Udruge klubova Prve i Druge Hrvatske nogometne lige (HNL), svojim pravilnicima o registraciji te statusu klubova i igrača odredio je postupak i minimum uvjeta ugovora o profesionalnom igranju.

Pravila sportskih organizacija nazivaju se autonomnim pravom jer su neovisna o državnim propisima. Ipak, ona ne smiju biti u suprotnosti s nacionalnim zakonodavstvom. Prema Zakonu o sportu, profesionalni je sportaš onaj koji sudjeluje u sportskom natjecanju na temelju ugovora o profesionalnom igranju ili ugovora o radu ili ako sportaš obavlja samostalnu sportsku djelatnost, i to kao svoje osnovno zanimanje. Profesionalni igrač nije član kluba, njihov odnos temelji se na ugovorenim pravima i obvezama. Ugovorom se uređuju ekonomski interesi igrača i kluba. Cilj je kluba tijekom ugovornog vremena treninzinga formirati kvalitetnog igrača radi nastupa na natjecanjima ili prodaje (transfera) igrača drugom klubu za očekivanu naknadu. Interes je profesionalnog nogometaša ostvariti osobni prihod, po mogućnosti progresivan u odnosu na vrijeme provedeno u klubu, te jednako tako podignuti svoju vrijednost za slučaj prelaska (transfera) u drugi klub.

Profesionalni nogomet je osim sportske i važna gospodarska aktivnost. Teškoće oporezivanja prihoda nogometaša proizlaze iz procjene pravne prirode ugovora o profesionalnom igranju.

Nogometni klubovi u Engleskoj imaju pravni oblik trgovačkih društava kapitala koja s igračima sklapaju ugovore o radu. Igrač je radnik koji za plaću trenira i igra za klub kao svojeg poslodavca, a klub igraču osigurava uvjete za treniranje. U ovom slučaju klub za igrača plaća javne doprinose i poreze po osnovi rada. Slično je u Njemačkoj i Italiji. Međutim, njemački sudovi su zbog sporova igrača i klubova radi isplate naknade za igranje utvrdili da ovaj ugovor ima i obilježja ugovora o usluzi ili službi koji su građanski i trgovački ugovori. Obrazlažu to gospodarskom podlogom ugovora, jer igračeva naknada ovisi o njegovu i uspjehu kluba, pa tako on kao poduzetnik sudjeluje u riziku poslovanja kluba i dijeli dobitak ili gubitak. Među profesionalnim sportašima ističu se vrhunski sportaši koji su u pravilu ‘freelanceri’ – bilo kao samostalni poduzetnici, trgovci pojedinci ili obrtnici. Njihov ugovor s klubom trgovački je ugovor, a klubu izdaju račun za svoje usluge. Oni samostalno plaćaju državne poreze na svoj prihod odnosno dobit, a mogu biti i obveznici poreza na dodanu vrijednost.

Ugovor o profesionalnom igranju nogometaša u hrvatskom pravu ne može se odrediti kao neka standardna vrsta ugovora. Domaći nogometni klubovi i dalje su organizirani kao neprofitne udruge građana, a radno zakonodavstvo vrlo je kruto i ne predviđa prilagođenu primjenu na profesionalni sport. Nogomet i klub mogu biti suočeni s grubim kršenjem Zakona o radu. Konkretna probleme izaziva potreba određivanja radnog vremena s obzirom na dinamiku treninga i obveza nastupa igrača na natjecanjima. Teškoće nastaju i u određivanju duljine trajanja ugovora jer su pripreme za natjecanja vezane uz cikluse svjetskih i europskih prvenstava odnosno olimpijske cikluse, koji se ne poklapaju s propisima o trajanju ugovora o radu. Radni vijek nogometaša mnogo je kraći od standardno propisanog radnog staža za umirovljenje u poznim godinama života. Hrvatski sudovi ne smatraju taj odnos ugovorom o radu. Zakon o porezu na dohodak primitke profesionalnih sportaša određuje kao posebni dohodak i određuje priznate izdatke, način i porezne stope. Porez i javne doprinose ne plaća klub, nego sam igrač. Stoga taj ugovor ima i obilježja ugovora o djelu odnosno o usluzi kao vrsti ugovora obveznoga prava na koji se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima.

Na razini Europske unije nema jedinstvenog stajališta o pravnoj prirodi ugovora o profesionalnom igranju. Odnos igrača i kluba europskom pravu postaje zanimljiv kada ima elemente gospodarske aktivnosti te ga vidi kao ugovor o zapošljavanju jer njime igrač ostvaruje sredstva za život, a obvezuje se poštovati zahtjeve trenera kao predstavnika kluba. Klubovi i nacionalni nogometni savezi određuju sadržaje ugovora na koje igrač ne može znatno utjecati. Time dolazi do neravnoteže strana, a često i do nezadovoljstva, pa i sporova na sudu. Od prosinca 2010. hrvatski nogometiši organizirali su se u Nogometni sindikat, koji unatoč svojem nazivu formalno to nije, ali jasno pokazuje svrhu svojeg postojanja. Zbog organizacijske autonomije sportskih organizacija, specifičnosti sportskih odnosa i krutosti državnog zakonodavstva ugovori o profesionalnom igranju često izmiču kontroli i u slučajevima sporova različito se interpretira njihovo značenje. Institucije Europske unije nastoje ubrzati pronalaženje odgovarajućih rješenja.