Nitko nije čuo za njega (ruku na srce, malo ih je znalo i da je gađanje glinenih golubova olimpijski sport) sve dok nije upucao – zlatol. Odlučne rezultate, ali u priličnoj anonimi, daleko od medijskog cirkusa, Giovanni Cernogoraz postiže već nekoliko godina. I kako to već biva, podosta se medija nije zakvačilo za slavlje zbog njegove neočekivane medalje nego za izjavu: Želio bih raditi u vojsci. Na stranu činjenica da bi netko tko tako puca u vojsci valjda imao što raditi. Više bode u oči što su upravo Giovannijeva skromnost, upornost i samo-financiranje vrline koje bi rado vidjeli i u Vladinim i u redovima poduzetnika. Kada bi to doista bili atributi koji se ovdje cijene.
Najprije je to trebala biti zadaća HPB-a. On se, međutim, prodaje. Pa je okupnjačenje malih banaka trebala obaviti Centar banka. Nakon što ju je dokapitalizirao FGS, o tome više ni slova. Sada se, valjda uzdavši u treću sreću, spominje Croatia banka. Ona o kojoj se, nakon višegodišnje sanacije, ne zna ništa. Od 90-ih, kada je odlukom HNB-a spašena dok su ostale banke poslane u stečaj, novim je vlasnikom postala – država. No sa stotinjak razvlaštenih dioničara sudski se spor vodi i danas. Netko očito misli da će banka s gubitkom od 12 milijuna kuna i adekvatnošću kapitala od samo 13,94 posto (HPB ima tek mrvicu manju, pa je na ‘odstrelu’) spasiti sitnije banke. Na temelju čega to misli?
Valjda po onoj: imaš sreće u ljubavi, nemaš na kartama/u biznisu, Željko Kerum prisiljen je povući se iz Zagreba. Njegove trgovine preuzima mala Prehrana trgovina i Josip Plodić koji će tako postati vlasnikom svih 11 Kerumovih dućana u Zagrebu. Mali trgovački lanac koji posluje pod okriljem Zagrebačkih pekara Klare baš i nema tako male, čak ni mini planove. Iako su ne tako davno neki veliki računali da će progutati malu Prehranu, ispalo je, baš kao i u slučaju Plive, da su mali itekako sposobni popapati velike. To više što je cilj Prehrane repoziotionirati se na tržištu i osvojiti ni manje ni više nego 20 posto tržišta u dijelu prodaje kruha i pečiva. Očito to nije nemoguće.
Viteška igra više nije poligon za politička prepucavanja. Sinjska alka napokon je postala ono što bi i trebala biti – prvorazredna turistička atrakcija, gotovo posve oslobodena političkih prepucavanja. Malo lokalnoga političkog folklora uoči Alke nije narušilo opći dojam političkog uvažavanja u svečanoj loži premda su se u njoj našle prilično suprotstavljene opcije. Nakon ovogodišnje Alke premijer Zoran Milanović teško će moći ikada više pozivati se na nepostojanje političkog konsenzusa kao alibija za neulaženje u bilo koji reformski zahvat. Konsenzus imamo. Sada trebamo reforme.
Ako država kojim slučajem računa da bi se mirovinski fondovi mogli uključiti u financiranje bilo čega što osmisli, onda vjerojatno na Markovu trgu pažljivo iščitavaju brojke o zaradi. Naime, dobit je svih četiriju društava u prvoj polovini ove godine prepolovljena. I to zbog odluke regulatora Hanfe da iz godine u godinu smanjuje naknade koju fondovi plaćaju društvima kao upraviteljima. Za usporedbu, prije osam godina naknada je iznosila 1,2 posto imovine fonda, a danas 0,45 posto. Dobra je vijest, međutim, što imovina fonda raste; u odnosu na isto vrijeme lani podobljala se gotovo pet milijardi kuna. Što je barem nekakav pokazatelj da radna mjesta nisu (još) posve izumrla.