U četiri godine ponuda smanjena za 20 posto

Cijena rada na studentski ugovor već se godinama nije mijenjala, najčešće je od 17 do 50 kuna po satu. Student može pristati raditi i za manje novca, no to ovisi o njegovu dogovoru s poslodavcem.

Traži se studentica s dobrim znanjem talijanskog jezika za telefonsku konverzaciju s klijentima iz Italije. Početna je cijena 25 kuna po satu. Ista tvrtka nudi dulji angažman, edukaciju o uslugama tvrtke te afirmativno uredsko radno okružje koje se, kako se navodi u oglasu, sastoji od sokova, keksa i klimatizacijskog uređaja?! Ako niste vještii u talijanskom, a ipak ste student, onda se na oglasnoj ploči Studentskog servisa u sklopu Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu možete javiti za uređivanje internetskih stranica i vodenje internetske prodaje, za što ćete biti plaćeni 20 kuna po satu. Možete prodavati i kreme za sunčanje duž hrvatske obale. Plaća: od 15 do 37 kuna po prodanome proizvodu. Smještaj si morate sami osigurati, ali zato će vam poslodavac osigurati edukaciju, majicu, kapu i ruksak. Takvoj bi ponudi malotko odolio! Radno je vrijeme, kako doslovce stoji u oglasu, ‘kad god je sunce’.

Ako ne želite da vaše radno vrijeme ovisi o suncu, a spremni ste s računalom, svakako bi bilo dobro javiti se za web-developera jer satnica je primamljivih 70 kuna po satu. To potvrđuje i ono što nam je rekao pomoćnik ravnatelja SC-a za financijske poslove, mr. sc. Nediljko Milas, da su najbolje plaćeni informatički poslovi, zatim prevodnje te promidžba i marketing. Teški fizički poslovi u pravilu nisu ispod 35 kuna po satu, a najlošije je plaćen rad u ugostiteljstvu, trgovini, u skladištu na pakiranju i deklariranju robe te podjela letaka, čija je cijena samo 16, 17 kuna po satu. Cijena rada već se godinama nije mijenjala, najčešće je od 17 do 50 kuna po satu (blizu donjoj granici). Student može pristati raditi i za manje, no to ovisi o njegovu dogovoru s poslodavcem.

Očekivano, s obzirom na to da se i cijelo hrvatsko gospodarstvo svelo na trgovinu i prodaju, najčešći su poslovi koji se nude preko Studentskog servisa sve vrste promidžbe, predstavljanja te prodaje. Od gotovo šest tisuća poslova koji su se nudili 2012., završno s tekućim mjesecom, čak ih trećina otpada na promidžbu i marketing; slijede poslovi u trgovini i ugostiteljstvu, skladištu, fizički te administrativni.

Kako bilo, u Studentskom servisu rekli su nam da nema posla koji neće naći studenta. No ima li ga dovoljno? Je li pala ponuda, ali i potražnja za poslovima, zanimalo nas je. Milas nam je otvorio da je potražnja za studentima u odnosu na prošlu godinu pala za pet posto, a u odnosu na 2008. (koju smo uzeli kao početak velike krize u Hrvatskoj) za čak 20 posto. Ukupan promet, odnosno realizacija poslova (između studenata i poslodavaca), u prvih šest mjeseci 2012. pao je za osam posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, a od 2008. stalno pada, odnosno realizacija je smanjena za čak 40 posto! Dakle, potrebe i interes studenata za posao danas su možda i veći nego prije, no manja je ponuda poslova. Zbog toga je vjerojatno pao broj studenata koji su radili u jednoj kalendarskoj godini, i to od 2008. do 2011. za čak 15 posto, s time da je u 2011. zabilježen lagan porast u odnosu na 2010. Zato jest istina da studenti manje rade u posljednje tri-četiri godine, ali sigurno ne zbog Bolonje, odnosno…

Poslodavac ima zakonski rok od osam dana za plaćanje otkako mu Studentski servis dostavi fakturu. U slučaju kršenja tog roka Studentski servis na prijedlog i na temelju pisane izjave studenta potraživanja naplaćuje ovrhom, koja je u 80 posto slučajeva uspješno realizirana. Međutim, Milas ističe da nemaju problema s naplatom, odnosno da se uspješno provela u čak 99,3 posto slučajeva u 2011. i 99,6 posto u godini prije. U Studentskom servisu štite studente i tako što provjeravaju bonitete tvrtki koje preko njih nude poslove. Stoji li tvrtka loše i računi su joj blokirani ili pred blokadom, ništa od sklapanja poslova. Iznimka je ako student inzistira i ide raditi na vlastitu odgovornost.

U Studentskom servisu napominju da oni nisu jedini poligon s pomoću kojeg poslodavci traže studente za rad. Danas, naime, ima mnogo internetskih portala na kojima studenti i poslodavci traže te često nalaze jedni druge. I to je dijelom razlog manje ponude posla preko Studentskog servisa, koja je, dakako, veća početkom akademskog godine nego usred ljeta. Ipak, Studentski servis i dalje je broj jedan kad je riječ o nalaženju studentskih poslova. Broj njegovih članova (studenata voljnih raditi) nije previše pao od 2008., kad je bio 35 tisuća, do 2011., kad je stao na 32.300. Prosječna je mjesečna studentska zarada 2200 kuna i od devet do jedanaest tisuća njih radi bar jedan dan u mjesecu. Pogledamo li pak statistiku prema duljini poslova, od gotovo šest tisuća ponuđenih poslova do danas čak je 3699 duljih od mjesec dana, a na jednodnevne poslove otpada 720 zahtjeva poslodavaca. Svi oglasi za posao na stranicama Studentskog centra, osim tih jednodnevnih, za koje se studenti biraju u čekanici, objašnjava nam Milas. Naime, postoji popis prvenstva na koji se studenti upisuju za rad u idućem tjednu. Kad se prijave, jednodnevni posao većinom moraju čekati u čekanici.

Iako se često u akademskoj zajednici moglo čuti da rad za studija nije dobar, odnosno da produljuje studiranje ili ga čak prekida, u Studentskom servisu ne misle tako. Jedan od zaposlenika s dugogodišnjim iskustvom u radu sa studentima tvrdi da je situacija upravo suprotna. Upravo oni koji žele ili su prisiljeni raditi tijekom studija najčešće završavaju fakultet, i to u roku. Takvi mladi ljudi imaju izgrađen odnos prema obvezama, i fakultetskim i radnim, i često ih rad na fizičkim i drugim neaktivnim poslovima uvjeri da je daljnje obrazovanje ipak najbolji izbor. Shvate da je znanje ne samo prozor u svijet nego da omogućuje i bolju budućnost.

Studentski ugovori ili ugovori o djelu redovitog studenta i dalje su najpovoljniji za studenta i poslodavca. Ukupna davanja na neto zaradu studenta koja idu na teret poslodavca iznose 17,5 posto. Od toga je 12 posto naknada Studentskom servisu za posredovanje (maksimalno dopuštena po zakonu), pet posto ulaže se u mirovinsko osiguranje te 0,5 posto u zdravstveno.