U sljedećim će godinama uspjevati one zemlje koje će imati dovoljno slobodnomislečih ekonomista i hrabrih političara koji će među neortodoksnim idejama pronaći one koje mogu dati najbolje rezultate.
Nemam ništa protiv poduzetnika koji su na vrijeme shvatili da će se najlakše obogatiti ako se budu bavili uvozom. Mogu razumjeti i to da su iskoristili priliku pa skupo prodavali tako uvezenu robu ministarstvima i državnim tvrtkama, potkupljujući korumpirane državne službenike ili direkture. Ali nemam više živaca kad takvi sada kritiziraju sustav koji im je omogućio bogaćenje. Obogatili ste se, šutite i budite zahvalni što ste ostali ‘ispod radara’ DORH-a ili Uskoka. Jednom takvom, koji sebe smatra vrlo sposobnim poduzetnikom, najavio sam da će sljedećih godina dana lobirati da se donese zakonska odredba po kojoj uvoznik smije uvesti proizvoda vrijednih koliko je preko svoje tvrtke izvezao hrvatskih proizvoda. Ideja mu se nije nimalo svidjela…
U tom trenutku bila je to doskočica. Ali zašto se ne bi donijelo takvo pravilo? Ma bilo bi dovoljno da uvoznik mora izvozom pokriti 75 posto uvoza. Pokrivenost uvoza izvozom iz Hrvatske rijetko prelazi 55 posto pa bi to bio velik doprinos.
Testirao sam ideju među kolegama iz branše, analitičarima, poduzetnicima iz proizvodnje. Svi su me začuđeno gledali uz komentare: ‘Ma to se moglo u socijalizmu… Pa znaš kakva su pravila WTO-a… Pa ne može se tako dokidati sloboda poduzetništva…’ Provokacija s netipičnom idejom potvrdila je koliko su mozgovi isprani posljednjih dvadesetak godina tranzicije. Ono što se stoljećima nije moglo učiniti oružjem učinjeno je neoliberalnom ekonomskom ideologijom i mamljenjem država i pojedinaca u dužničku zamku. Mnogi će analitičari, političari i poduzetnici kinnuti glavom kad se kaže da je potreban ‘nov model razvoja’, ali kad se predloži neka nekonvencionalna ideja – svi se prestraše. Podsjeća me to na epizodu iz jedne srednjo-europske zemlje u kojoj sam se zatekao na državni praznik, na dan ustanaka u Drugome svjetskom ratu. Na pitanje kad je izbio ustanak, odgovor je glasio: 1944. Zašto ne prije? ‘Pa nije bilo dopušteno’, pomalo cinično odgovorio mi je domaćin…
Tako se elita u Hrvatskoj ponaša danas kad je o ekonomskoj okupaciji riječ. Strah da EU neće dopustiti ovo ili ono postao je degustantan. Naravno da svaka ideja poput ove o vezanju uvoza s izvozom nosi i opasnosti. I da treba proigrati scenarije. Ali ako se možda i ne može sve provesti, zar smo doista toliko lobotomirani da se ne usuđujemo ni razmišljati ‘izvan kutije’?
